Samo jedna riječ bi bila to - neopisivo. Možda ipak nije najvažnija sporedna stvar na svijetu. Jer, ne može nijedna sporedna stvar izmamiti toliko ljudi da izađu na ulice.
Ljudi su sjedili i ležali po cestama, zaustavljali bus koji je vodio drugu reprezentaciju svijeta. Kada prođete po Ilici, Frankopanskoj, Savskoj, teško je bilo naslutiti da će tu bus uopće proći na putu prema Trgu bana Jelačića.
Policajci su šetali kraj busa, teškom mukom sprečavali ljude u želji da dotaknu svoje idole koji su plesali u busu i na busu. Nevjerojatan trans, delirij i sve to u nekoliko navrata tijekom ponedjeljka. Taj 16. srpnja 2018. bit će, definitivno, trajno zabilježen kao jedan od najposebnijih dana novije hrvatske povijesti.
Trg se počeo buditi oko 10. Već u 11 je bio pun, počele su pjesme, počeli su se puniti prostori, terase, krovovi zgrada, drvenih kućica, kombija, rasvjetni stupovi. Ljudi su gledali s prozora, balkona, terasa, nećete vjerovati, i visjeli s reklama na vrhovima zgrada.
A bilo je prvo sparno, pa silno vruće, ljudi su se rušili, kolabirali, Hitna pomoć imala je pune ruke posla. Anica Martinović nosila je vodu policajcima i ljudima kojima je vrućina udala na zdravlje. Matija Vujica sa zlatnom krunom stajala je na ogradi kao navijačica... Nikome nije bilo ništa problem, čak ni stranim TV ekipama koje su bile zbunjene količinom emocija koju je pokazala Hrvatska.
Sretni heroji
VIP je bio prazniji nego ikad, makar je bilo sportaša, makar su došli generali u čije je ime publiku razgalio Ljubo Ćesić Rojs. Bilo ih je sjajno vidjeti kako ih “jedan od” postrojava u vrstu, makar su Vatreni tek sletjeli. To se zove disciplina. Političara nije bilo, puno, posebno ne na pozornici. I bolje. Ali bila su Krila Oluje koja su prelijetanjem Trga oduševila publiku koja je slavila golove baš kao da su ih Mandžo, Luka i društvo zabili baš sad. U 15.11 sati zrakoplov iz Moskve je preletio Trg u pratnji migova. Vjerujemo da su i u zrakoplovu naslutili što ih čeka.
Trg je ustvari bio samo VIP salon jednog nezaboravnog dočeka, jer bio je premali za sve koji su željeli doći. Sunce je umaralo, mala Josipa s tatom je došla iz Gorice, sjela je na beton, dobila voćni jogurt i pjevala. A tata Branimir je mislio da je umorna... Pokazalo se da je on prije posustao kada ju je skinuo s ramena.
Frano Ridjan i Mirko Fodor igrali su na pozornici kao Modrić i Rakitić i ritam nije padao. A golove su zabijali Zaprešić Boysi, Baruni, Dražen Žanko, Đani Stipaničev i, naravno, Mladen Grdović. Nema pjesme koju nisu otpjevali barem triput. Nitko nije slutio da će to toliko i tako trajati. Kao da su ljudi ovaj put umjesto njih odigrali produžetke i pozabijali penale. Hrvatska stvarno može sve.
A heroji na busu, sretni i zbunjeni, Dalić bez teksta dugo, Luka sjedi na kabini, najbolji igrač na svijetu u kojem postoje Messi, Ronaldo, Neymar... Vida, naravno, stoji, taj ne leži ni kada kad tuku, uz njega i Kovačić, Vrsaljko, Mandžukić. Mala je kabina da primi više... Koliko će samo slika na društvenim mrežama biti sljedećih dana. Sva sreća da je bus bio otvoren, inače bi svi bili na kabini. A bili su sporiji od ZET-a, od zračne luke do Trga trebalo im je 4,5 sata što još nitko nikad nije uspio, čak ni u uobičajenim dnevnim gužvama. Prije su stigli iz Moskve, nego od zračne luke do Trga bana Jelačića. Vjerovali ili ne, no uživali su makar im je od putovanja inače muka. Ovakav put se putuje samo jednom u životu. Srušili su sve rokove, srušili su i termin središnjeg Dnevnika, dobili za nagradu kišu da ih rashladi. Ljudi su kišu zanemarili. To je sila...
I onda su se ipak probili do Trga da bi konačna fešta mogla početi. A Trg koji je od 11 ujutro na nogama bio u formi kao njihovi Vatreni na SP-u. Kakva slika, kakva poruka - kad smo skupa, samo je nebo iznad nas. Vatreni doček, ma što vatreni, gorjelo je sve i još će danima trajati. I jedino je pitanje kada će opet Svjetsko prvenstvo! 15. srpnja, a inače u to vrijeme prazni Zagreb u transu - neviđeno. Pjevajmo do zore! Lako, kad srce gori. Može se, može...