Kako nogomet može izgledati kao jednostavna igra kad je vodi izbornik koji zna svoj posao. I kako to navijački puk s lakoćom osjeti i prepozna. Jer, kako drugačije objasniti da je u Maksimiru bilo više od 30 tisuća navijača unatoč kiši koja je tri dana uoči utakmice onako jesenski i neumorno padala u Zagrebu? Tko je prije mjesec dana mogao i pomisliti da će ljudi stajati u redovima za ulaznice stiskajući se ispod kišobrana? Za koga? Za reprezentaciju koja je odavno prisvojena od moćnika koji upropaštavaju hrvatski nogomet, sastavljenu od već prekrižene generacije pune igrača bez karaktera.
Sve te po mnogočemu lažne - a godinama sa svih strana potencirane - slike o nogometnoj reprezentaciji preko noći su prebrisane, jer je na klupu sjeo izbornik koji ih je osvojio. Premda naizgled bez posebnih aduta u rukavu. Ne izlazi, naime, Dalić u javnost u besprijekornim odijelima, niti se oblači po pažljivo slaganim uputama modnih mačaka, rječnik mu nije ni menadžerski, ni populistički. Sedam godina radio je na Bliskom istoku, nogometno ne baš cijenjenom dijelu svijeta, barem iz kuta većine hrvatskih navijača. A unatoč svemu tome - osvojio je sve.
Ljudi malo traže
Ovacije koje mu je 30 tisuća ljudi priredilo u Maksimiru nikako nisu bile samo posljedica sjajne igre i uvjerljivih 4:1 protiv Grčke. Ovacije su bile tek logičan nastavak trenda koji je započet s Dalićevim dolaskom na klupu Vatrenih...
Neupitno mu je pomoglo to što ga nitko ne doživljava kao trenera koji je pod bilo čijim utjecajem. Nastup mu je jednostavan, nikoga ne gleda s visoka, niti tako nastupa. Sebe ne opisuje kao trenera genijalca, ali čvrsto stoji iza svoga rada, karijere i rezultata. Ostavlja dojam trenera koji zna, a koji zbog toga ne misli da mu zbog toga odmah pripada i velebna bista na nekom od najznačajnijih hrvatskih trgova. Gledajući Dalića i način na koji je osvojio ljude u Hrvatskoj, najlakše ćete doći do toga da shvatite koliko ljudi u Hrvatskoj ustvari malo traže od ljudi koji nas vode. Znaj postulate posla koji radiš, ostani normalan i pošten i svi će te cijeniti...
Kako je povijest najbolji životni učitelj, Dalić se samo mora sjetiti izborničkih početaka svoga prethodnika Ante Čačića. S njim smo na Euru igrali sjajan nogomet, poprilično sličan onom koji smo u četvrtak protiv Grka gledali u Maksimiru. I premda - igri unatoč - nismo napravili rezultat koji nam je po kvaliteti pripadao, Čačić je svejedno uzletio među oblake, počeo je ‘propovijedati evanđelje’, dijeliti lekcije nogometnim legendama, političarima, medijima, navijačima, vjerojatno i fizičarima, te se čeličnom tvrdoglavošću držati svoje vizije koliko god je bila jasno da je ona ispražnjena i bez perspektive.
Dalića - nadajmo se - takve bolesti neće napasti...