Shvatio sam da mi je obveza igračima govoriti istinu i napraviti momčad po stručnim kriterijima, a ne im podilaziti.
Ako igračima idem previše naruku, uzet će maha u negativnom smjeru.
Moj odnos prema njima bio je korektan, pošten i iskren. Nisam stigao sa svima biti jednako blizak i otvoren, to je nemoguće. Svakodnevni dijalozi i mene su trošili, nisam našao vremena sve učiniti sretnima i svakome sve objasniti. Netko se negdje osjećao zakinut, ali trebalo bi mi stotinu života da bih svima maksimalno bio na raspolaganju i sve napravio idealno.
Luka Modrić
Luka Modrić je lider. Igrači ga poštuju, na terenu vide u njemu snagu i kvalitetu, onoga koji pravi razliku klasom, ali i trči i bori se. Sa 172 centimetra s loptom nerijetko djeluje kao div. Vođa možeš biti po ponašanju i igri. Luku cijene, ali, što je najvažnije, on poštuje i cijeni sve druge. Nije egoistična zvijezda koja gleda samo sebe, zato još više uživa respekt okoline.
Luka je više od igrača
Naš je odnos savršen prikaz suradnje. Bio mi je desna ruka na terenu. Nismo kućni prijatelji, ja sam izbornik, on kapetan, moja veza s ekipom. Uvijek smo slobodni, jedan i drugi, doći i pitati bilo što. Luka je iskren i jednostavan čovjek, takvog i sebe doživljavam, a takvi se brzo i lako nađu i uklope. S njim sam komentirao što bismo igrali, tko bi igrao... Konzultirao sam ga o svemu, što god mi je bilo dvojbeno. Je li bolje da na pripreme zovem 23, 25 ili 29 igrača, gdje ćemo trenirati, kad ćemo putovati, nakon što je izbio incident s Nikolom Kalinićem... Ne mogu reći igračima - idemo ovdje i gotovo. Što ako se ne poklopi, ako uđem u problem? Pogotovo sam pazio da nečime ne izađem u javnost prije nego što smo to usuglasili. To bi bilo najpogodnije tlo za rađanje trzavica.
Luka mi je bio više od igrača, najjača podrška. Kad god bi iskrsnuo bilo kakav problem, zvao sam njega, Mandžukića, Ćorluku i Rakitića. Kapetana i dokapetane. Činili su moje Vijeće senatora. To ne smije biti problem za mlađe igrače, doći će i njihov red kad naraštaj kojemu pripadaju stekne takav status. Prije osam, devet godina nije se pitalo Luku ili Rakitića, tada su glavni bili Srna, Šimunić, Robert Kovač, Olić... To je hijerarhija koja se mora poštivati.
Novinari mi znaju reći: “Ovi su igrači smijenili trojicu izbornika čim bi među njima došlo do nerazumijevanja i neslaganja.” Koliko god svatko ima svoj način ophođenja, otrcana je istina ove naše profesije: rezultat je bit svega.
Dok s pobjedama čak i teške odluke ostaju lakše, kad zaredaju porazi sve negativnosti isplivaju na površinu. I kod mene je bilo loših stvari, i s moje strane događali su se krivi potezi, no jedan za drugim pokrio ih je i sakrio rezultat. Na kraju, medalja je oko vrata. Kad se slavi, nema sukoba i nezadovoljstva.
Međutim, uspjeh dobiješ ako ga zavrijediš. Možda nam se vratilo i za sve prijašnje frustracije, i za Tursku, i za Portugal, možda...
Ivan Rakitić i Mario Mandžukić našli su se, uz Luku Modrića, među kandidatima za Zlatnu loptu. Raketa i Dejan Lovren moji su najveći dobici. Preporodili su se. Ivan je došao gotovo do ruba, do oproštaja od nacionalnog dresa, nezadovoljan i izgubljen, od demoraliziranog španera koji ne vidi izlaz iz “začaranog labirinta” prerastao je u frontmena koji vuče ekipu i hladno, poput najhladnokrvnijih revolveraša, ruši Schmeichela i Akinfejeva i vodi nas do slave.
Rakitić, Mandžukić i Modrić
Nitko moju eru na čelu “vatrenih” nije iskoristio kao Rakitić, niti jedan igrač nije toliko povećao doprinos. Prošao je put od čovjeka koji se upravo sprema otvoriti izlazna vrata i zauvijek reći “zbogom” do jednog od glavnih igrača. Od prve sekunde respektirao sam ga i uvažavao, samo mu je to trebalo. Raketa je moj trijumf.
Rakitićeva zahvala
Prvi naš razgovor u Kijevu bio je poražavajući, on demoraliziran i nezadovoljan, s tvrdnjom da ne može, nije u stanju pružiti najbolje od sebe, diže ruke:
- Nisam pravi - rečenica je koja me šokirala u tom času. Danas je taj razgovor bez uvijanja prispodoba za legende o “vatrenima”.
“U ime cijele ekipe želim zahvaliti, šefe. Nakon puno, puno vremena osjećao sam se dobro u reprezentaciji”, poslao mi je na WhatsApp poruku nakon pobjedničkog povratka iz Ukrajine. Odgovorio sam samo:
“Ako Bog da, bit će još bolje.”
Često smo se dopisivali. Primjerice, kad se zapodjenula polemika Rebić ili Perišić, napisao mi je:
“Trebaju nam obojica, pa ti to složi.”
Tijekom svibnja naglasio je:
“Za turnir moramo imati spremnu ekipu, da se zna tko, što i kako.”
Gledao sam Nigeriju, bili smo na liniji, pitao me:
- Hoćemo li moći?
- Brzi su i opasni - vratio sam.
Neposredno uoči priprema njegova je poruka bila:
“Kako si, jesi li spreman?”
“Uvijek. I pun samopouzdanja jer imamo dobre igrače”, odgovorio sam.
“Baš mi je drago čuti”, konstatirao je. Izgradili smo uistinu posebne relacije.
Mandžo? Što mi je on značio? Djeluje kao nepristupačna osoba. Mrgud, “No good” kako su ga prozvali u svlačionici Juventusa. Svaki moj razgovor s njim bio je kvalitetan, uvijek bismo našli rješenje. I ja sam imao krivu sliku o njemu. Mislio sam: “Kako ću, on je ‘No good’ osoba”. Tip koji djeluje zatvoren, ali daje sve od sebe.
Njegova izjava da sam mu prije treninga uoči Nigerije rekao kako razmišljam hoće li igrati on ili Nikola Kalinić pokazuje Mandžu u pravom svjetlu. Nije na to bio ljut, došao je na teren i na tom treningu pružio, kako je figurativno kazao, “200 posto od sebe”. Odlučan pokazati da je on taj. Nakon toga više nisam imao nikakvih dilema.