Facebook screenshot

IZ KNJIGE 'RUSIJA NAŠIH SNOVA'

DALIĆEV TAJNI ADUT: SAMO JE JEDAN ČOVJEK U ODIJELU MOGAO BITI U SVLAČIONICI VATRENIH 'Zvao sam ga Mister X! On je iz sjene imao cijelu kontrolu...'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 07.07.2019. u 11:26

  • Nakon dvadeset godina Hrvatska se u Sočiju tog 7. srpnja probila u polufinale Svjetskog prvenstva, trijumfalno je uzašla iz još jedne drame jedanaesteraca, ovaj put protiv domaćina Rusa i postala najveća priča Mundijala. Iz knjige Zlatko Dalić "Rusija naših snova" donosimo izbornikova sjećanja koja i danas pobuđuju najljepše emocije...

    "Ponedjeljak 2. srpnja 2018. Slijećemo u Soči. Odmah se osjeća klimatska razlika. Sad smo na Crnome moru, plaže su pune kupača, iz restorana trešti živa glazba, šiša je glavna zanimacija za opuštanje, jedan od udarnih turističkih mjeseci je krenuo. Bilo je jasno da je odluka o promptnom dolasku jako dobra. Hotel je uz more, luksuzan, ogroman.

    Dolazimo na teren za trening u Adleru, u drugi dio povezanih gradova Adlera i Sočija, busom nam treba petnaestak minuta. Povjerenik za sigurnost Miroslav Marković skreće mi pozornost:

    - Pogledaj, cijelo igralište pokriveno je kamerama. Na svakom su ćošku.

    Je li to bilo zbog osiguranja ili nas, da snime što treniramo, tko bi znao. Možete reći da sam paranoik, da nismo u Jamesu Bondu i špijunskom trileru "Iz Rusije s ljubavlju", ali ne da mi mira. Sumnjičav sam. Prilazim igračima:

    - Dečki, ovdje su kamere, snimaju se treninzi, igramo s Rusijom, nećemo ništa puno raditi, sve znate.

    Iako je bilo vremena jer utakmica je tek za pet dana, odbio sam na terenu isprobati bilo što od taktike, kornera ili slobodnih udaraca jer vidio sam te kamere. Vježbali smo samo elementarne stvari, tek da se momčad rastrči i mišići ostanu u tonusu. Jesmo li bili pretjerano oprezni, ne mogu tvrditi. Niti otkriti. Ali vodili smo brigu o svemu, zašto bi netko dobio na pladnju akcije, kornere, penale? Ostalo nam je tek održati dobro raspoloženje, veselili smo se i uživali. Znali smo što nas čeka.

    Nije to bila prva utakmica uoči koje nismo radili taktiku. Naveo sam to već prije Argentine. Naši su igrači, to što smo htjeli izvesti, usavršili. Blok, presing, kompaktnost, sve je štimalo. Nije bilo presudno da se na tom planu puno trenira.

    Varazdin,190718.
Druzenje Zlatka Dalica s novinarima i poznatim osobama u njegovoj vikendici kraj Drave.
na fotografiji: Zlatko Dalic i Ciro Blazevic.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
    Željko Puhovski / CROPIX

      

    O svakom susretu načinili smo analizu, na sastancima sam im pokazao što je dobro, a što loše. Izvlačili smo na videu akcije koje je trebalo korigirati. Na ekranu smo igračima predočili - bio si tu, a trebao si biti tamo. O dobrim stvarima nije trebalo govoriti. Prekide smo prakticirali kad sam znao da je teren dobro osiguran, zatvoren, ili bismo ih nacrtali i pokazali simulaciju. Igra nam se toliko automatizirala da ih nisam htio opterećivati. Nastojao sam ih što više osloboditi taktičke sputanosti, a ne ih dodatno zamarati.

    Boravili smo u Olimpijskom parku, a vježbali pokraj aerodroma. Avioni su svako malo grmjeli iznad nas. Gotovo ih nismo ni primijetili. Ništa nas nije moglo omesti… Utakmica je bila tek šestog dana boravka u tom gradu. Otkako je krenulo prvenstvo, nije bilo toliko vremena. Dopustio sam da igračima dođu obitelji u posjet. Hotel je golem, nije bio problem da odsjednu u njemu. Pojavile su se supruge, djeca i djevojke nekih od njih. To ih je moglo samo dodatno oraspoložiti i potaknuti.

    Jedno poslijepodne dao sam im slobodno. Dugo smo u izolaciji, opustio sam atmosferu. Igračima nisam branio ništa. Znao sam da su svjesni gdje smo, da stojimo na vratima polufinala i ne mogu to uprskati. I neće. Profesionalci su, napravit će što je najbolje. Nismo bili uštogljeni, sve je djelovalo ležerno. U ogromnoj dvorani gledali smo utakmice, poneko se i zabavio na PlayStationu. Komoditet je bio na visini…

    Ponavljao sam: "To još nije kraj, možemo više". Kako mi je Rakitić pomagao oko Messija, Ćorluka je to činio za Rusiju. Preko svojih veza, jer šest godina je u Moskvi, pokušao je saznati tko će igrati. Može li Žirkov ili ne. Bili smo informirani da ga neće biti. Dulje sam vrijeme proveo s njim u razgovorima. Predočio mi je detalje koje je znao i mogao otkriti. Na utakmici je ušao u produžecima, ali Čarlijeva je uloga daleko veća.

    Na koji će način igrati Rusi? Sa Španjolskom su izrazito pazili kako da zaključaju svoja vrata. Mislio sam da će im strategija biti kao dotad i umjesto Brozovića u prvu momčad sam uvrstio Kramarića.

    Rusi su bili najbolja trkačka ekipa Svjetskog prvenstva, imali su među četvoricom prvih po svladanoj kilometraži trojicu svojih veznjaka. Kondicijski i fizički su moćni, organizirano se brane, sa Španjolskom su stali u veliki blok. Kako bih dodatno igračima dao vjeru da možemo, da smo bolji, odlučio sam još jednom startati, kao s Nigerijom, s četiri napadača. Da ih prisilimo da se brane, a mi pokušamo napraviti visok pritisak. I tako riješiti utakmicu. Imali su jako dobrog Golovina i sidraša Dzjubu. Dosta su se oslanjali na dugu loptu. Ako ih udaljimo od gola, nisu nam u stanju napraviti višak, ocijenili smo. Otpadanje Žirkova išlo nam je u prilog…

    Za takav nogomet smatrao sam da nam ne treba puno defenzive, ne mogu nam pobjeći i napraviti štetu u kontri. Pripremu ne samo da smo odradili kroz priču, ni zadnji trening nismo imali na glavnom terenu. Poslali su nas na pomoćno igralište jer i tamo je trava bila "nagrižena". Počele su i šale na taj račun, boravili smo u hotelu petsto metara od stadiona, gledali ga s prozora, a vozili se na treninge "u drugi grad". Sve do utakmice od stadiona smo najbolje poznavali - krov!

    Lovren i Kovačić isprva su bili na poštedi, Mateo nešto dulje zbog ramena, no oporavio se ekspresno brzo i pred susret već radio s ekipom. Imao sam kompletan kadar.

    - Ne tražimo opravdanja, naši igrači stalno igraju pred punim stadionom, koliko su puta pobijedili na gostovanju kad je na tribinama bilo četrdeset tisuća ljudi. Sjajno bi bilo da Hrvatska ponovi Lyon iz 1998., ne mora biti 3:0 kao u tadašnjem četvrtfinalu s Njemačkom. Moramo pronaći snage da ovo bude naš najbolji dan na SP-u - podvukao sam.

    Subota 7. srpnja. Sunčana. Samo 24 sata ranije potop. Kiša koja je "progutala" dobar dio ulica. Kolone ruskih navijača "teku" prema stadionu. Mnogi, ovisno o tribini za koju imaju ulaznice preko mostova koji su se nadvili nad stazom za Formulu 1, stacioniranom u susjedstvu. Soči se već etablirao u svijetu tih elitnih utrka. Moja je odluka ustrajati na ofenzivi. Kad smo ovdje, što da se branimo. Idemo po polufinale. Sastanak je ovaj put uobičajen. Analiza i raščlamba detalja. Dogovor o pojedinostima koje nas mogu čekati tijekom susreta. Nisam u prilici ponoviti što sam napravio prije Danske. To prolazi samo jednom.

    Admir Buljubasic / Arhiva/CROPIX
    CROPIX

      

    Na prvi "miting" stožera i momčadi još u Rovinju pozvao sam Zorislava Srebrića. On je čovjek kojeg sam nazvao Mister X, i ovaj put je bio s nama. Njegova mi je nazočnost bitna. Jedini u civilu, mi ostali u sportskoj odori, on u odijelu. Na svakom sastanku, prije i nakon utakmica, od priprema, kad sam ga zamolio da nam se pridruži, do finala.

    - Zorko, dođite, slušajte, uključite se - rekao sam mu.

    Ni jednom nije izostao. Nemam što tajiti niti se bilo čega bojati, pogotovo pred njim koji je u nogometu cijeli život nisam imao što skrivati. Taj sport mu je doručak, ručak i večera, a i sam je negda bio trener. Svako malo bi mi dao koji savjet, zatražio bi minutu i kazao:

    - Izborniče, to treba, to ne treba…

    Imao je iskustva, znao što je radio čovjek na mojoj sadašnji funkciji prije 20 godina, prije 15 godina, prije 10 godina. Možda će netko reći da Srebrićeva prisutnost i nije vijest jer on je gotovo sinonim za HNS, no držim da to treba istaknuti. Fasciniraju njegova predanost i mudrost, za njega nema pitanja bez odgovora. I nikad se nije nametao, samo ubaci rečenicu koja mi je dovoljna, nakon čega mi je bilo jasno što trebam raditi. Ni s kim mi nije problem surađivati, pitati. Srebrić je iz sjene imao cijelu kontrolu i bogat fond "utakmica u nogama". Njegovi savjeti bili su iznimno pozitivni i dobri, a zapravo su u konačnici dali meni za pravo. Nikome drugome nisam dopuštao da uđe u našu "stručnu kabinu".

    Srđan Vrančić/CROPIX

      

    Znali smo gdje se nalazimo. Soči je gurao Rusiju, očekivali smo paklenu atmosferu na stadionu, stigao je i premijer Andrej Medvedev. Inzistirao sam na koncentraciji, ali nikad nigdje tijekom tog tjedna nismo osjetili ni najmanje neprijateljstvo, da je bilo tko protiv nas. Štoviše, koji dan prije susreta sjeo sam u restoranu preko puta, s novinarima. Domaći ljudi srdačno su nas primili, konobari, kuharice, gosti, svi su se htjeli fotografirati…

    Na utakmicu je ponovno došla i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kao i u Nižnji s Danskom. U dresu koji sam joj prethodno poklonio u Hrvatskoj posjetila nas je u hotelu nakon ručka…

    S tribina grmi. Rusi ne skrivaju ponos i divljenje za svoju reprezentaciju koja je već četvrtfinalom nadmašila mnoga očekivanja, a prolaskom Španjolske totalno ih razgalila. Hrvati su ovaj put u debeloj manjini. Razumljivo. No, igra se na terenu, ne na tribinama, a imamo igrače odavno "pečene" i u luđim atmosferama. Travnjak doista "pati" pod teretom golemog broja utakmica, no izdržat će. Nemamo se što žaliti…

    Nije krenulo kako smo očekivali. Rusi su bili drugačiji, išli u visoki presing, napadali nas već kod iznošenja lopte, trkački su odlični. Nikako nismo mogli uspostaviti igru. Nisam obraćao pažnju na suce jer to je Svjetsko prvenstvo. Iako su se provlačili komentari kako će Rusi sve učiniti da dopru do Moskve. Siguran sam da smo bolji. No, ne možemo se razmahati zbog njihove agresije. Nikako. I još gore: Čerišev nam zabije gol. Fantastično, lijevom nogom iz daljine, gotovo neobranjivo. Stadion "se trese". Domaćini su u deliriju.

    "Ne opet", prolazi mi glavom. Ponovno čupanje za goli život, kao s Danskom. No, još jednom dobro reagiramo. Postižemo brzi gol, polukontra Mandžukića i ubačaj, Kramarić glavom izjednačava. Odlično je zavrnuo, stvari su na svojem mjestu. Nismo bili inferiorni, ali ni nadmoćni, a mislio sam da ćemo dominirati. Ruska agresija tjerala nas je prečesto da loptu vraćamo Subašiću, naigrao se kao nikad.

    Drugi dio. Perišić trese stativu. Ali ne djelujemo kako želim. Nismo uvjerljivi. Vadim Perišića, ulazi Brozović. Izbor Kramarića nije bila pogreška, no s manjim brojem veznjaka brojčano smo podčinjeni u tom dijelu terena, što domaćin koristi. Htio sam vratiti igru, kontrolu. Posjed. Nakon te 63. minute i promjene podignuli smo nivo i tempo, naš je nogomet puno bolji. Brozović je zatvorio sredinu, Modrić i Rakitić dobili su više kreativne slobode, a Kramarić je otišao na desnu stranu. Ponovno se javio Strinić. Ne može, pada s nogu. U 74. minuti na terenu je Pivarić.

    - Ne pomažu mi. Igram protiv dvojice, svako malo u paru dolaze na mene, iscrpilo me - dometne mi Strina hodajući prema klupi.

    Rezultat 1:1 drži se na semaforu. Subašić pada. Mišić. Je l' mora van? Herojski se diže i ostaje do kraja.

    - Čuvajte zamjenu za igrače - odgovara nam.

    U 88. Kovačić ide na poziciji Kramarića. Ali gola nema. Opet produžeci. Druga teška utakmica u kratkom roku.

    - Ne mogu više, zamjena - viče Rebić.

    - Igraj - ne dam mu. Još prije isteka osnovnog vremena. Jedna nam je mogućnost promjene ostala za produžetke. Trebalo je to izvući. Domaćin kao navijen, nama drugi dodatak. Ali dižemo se, čupamo energiju iz najskrovitijih zaliha. I korner, 101. minuta. Modrić centrira, Mandžo pravi blok, Vida glavom pogađa iz teške pozicije. Ćorluka loptu u gol propušta kroz noge. Vodimo. Pomislim: "To, dobivamo". Učinili smo što Dancima nismo, zabili u produžecima.

    Čarlija sam ubacio u 97. umjesto Vrsaljka kojeg je "zarobilo" koljeno. Vida se preselio na desnog beka, on je preuzeo mjesto stopera, igrali smo dobro, demonstrirali gard ekipe koja zna da joj je mjesto u polufinalu. Međutim, vrijeme sad "stoji", a Rusi se ne predaju. I sekunde djeluju kao vječnost kad ti meci fijuču oko glave. Slobodan udarac za Rusiju. Šizim. Faul je potpuno bespotreban. Pivarićev. U 114. minuti. Džagojev izvodi, stajemo u zonu pred vratima, u blok, u rasporedu 4-3-1. Kao što i inače radimo. Kod toga nema pokrivanja čovjek čovjeka, svatko brani na poziciji na kojoj se nalazi. I gol. Fernandes sam ostaje pred vratima, nitko ga i ne ometa, 2:2. Nismo napali loptu, nismo reagirali. Ode vodstvo… Ponovno su oni u psihološkoj prednosti. Još jednom smo matirani iz prekida, opet nas je bacilo dolje. No, ni tada nismo potonuli. Kraj. Povijest se ponavlja, penali.

    Nikad nisam izgubio nadu, vjerovao sam da možemo i drugi put. To nas je držalo. I igrači jednako. Pogotovo Ćorluka:

    - Dobit ćemo, ajmo - hrabrio je dečke.

     

    Tko sad puca? Badelj i Pivarić nisu zabili. Badelja ni nema na terenu. Ponovno imam četiri sigurna: Brozovića, koji je bio ovaj put u igri, tu su Modrić, Rakitić i Kovačić. A peti?

    - Piva - dodao je Lovren.

    - Ne, ne, neće on - odmah sam presjekao, istog časa je ustuknuo, nije odavao sigurnost.

    - Ja ću - uzme odgovornost Vida.

    Rusi imaju prvi šut. Smolov. Odličan igrač. I brani. Subašić mu brani. Podsjeća na Dansku i sve izgleda dobro. Brozović uvjerljivo pogađa. Džagojev također. Kovačić - promašuje. Malo mi je bilo čudno za njega. Loše je pucao, vrlo lagano je Akinfejev zaustavio šut. Egal. Još jednom. Stojimo na centru svi skupa, momčad i stožer. Kako smo to proživljavali? Slabe su riječi koje bih mogao staviti na papir. Samo po stisku ruke, po stisku tijela očitovala se sva drama. Na redu je Fernandes. Jednom nas je već presjekao. I promašuje. Kraj gola. Stišćemo šake. Kakve li ispuštamo zvukove?

    Ponovno Luka. Na koji način to uopće dočarati? Taj šut. Ne znam gdje je, unutra, vani, gol je, nije gol, stativa, druga strana, putuje, pogodak. Dira mrežu. Ipak gol. Oooohh…Vjerojatno smo svi izgubili poneku godinu života. Protiv Nigerije dao je lagano i lijepo, ali ovo poslije bila je muka. Istinska muka. Vida je siguran, pa Kuzjajev, to je 3:3 u udarcima s bijele točke. Ogi Vukojević juri do mene, uzima me, gura me.

    - Na klupu, idemo na klupu kao protiv Danske. Napravimo isto.

    Odosmo. Ne gledamo. Ali Raketa je siguran kao da puca rođaku u Sikirevcima, opet rastavlja golmana, lopta u jednu, on na drugu stranu. To je polufinale Svjetskog prvenstva! Iz mene proključaju sve emocije, Ogi me grli, plačem na klupi, svladan sam, nisam se mogao zaustaviti. Nisam bio u stanju suspregnuti suze, toliko se toga dogodilo, izašlo je sve što se nakupilo. Igrači svi na kupu u kaznenom prostoru, kamo su potrčali za Rakitićem, iz mene curi…

    Rusi su bili izvrsni domaćini, nisam osjetio nikakav pritisak, i nakon što smo dobili i eliminirali njihovu reprezentaciju pljeskali su nam, nisu bili ni po čemu neprijateljski raspoloženi. U svlačionicu je ušla predsjednica, tresla nas je euforija, orilo se "Lijepa li si", dečki su snimali videa. Ogromno zadovoljstvo, Hrvatska je ponovno, nakon Francuske, u polufinalu. Hotel je bio blizu, izlazimo ih autobusa, kročimo u predvorje, a igrači počnu pjevati "Moja domovina". Morao sam i ja napraviti video.

         

     

    Vida, Šime i Lovren poveli su pjesmu, cijela ekipa se uključuje, toliko ljubavi i strasti, upečatljivo. Stavio sam ga na Instagram, ubrzo su ga prenijeli svi mediji, da pokažu veselje igrača koji se raduju uz domoljubne stihove.

    - Bio sam miran cijelu utakmicu, staložen i koncentriran, ali nakon što je Rakitić zabio, pustio sam emocije na slobodu - prepričavao sam, dodajući:

    - Karakterne momčadi nikoga se ne boje, nema jačeg od nas.

    Iz te večeri je i snimka na kojoj Vida pozdravlja prijatelje u Ukrajini, na način koji se nije svidio Rusima. U toj euforiji, slavlju, nikakve negativne pozadine nije bilo, ali stvorila se velika medijska priča. I Vida i Vukojević su se ispričali. Nije to bilo ni s kakvim ciljem niti porukama. Nisam s njim ni razgovarao o tome, Ognjenu je HNS oduzeo akreditaciju jer je objavio taj video, morali smo nešto napraviti da stišamo buku. Nisam problem držao osobito velikim, međutim upozorio sam da paze što emitiraju jer nije sve iz svlačionice za pustiti van.

      

    Sportske novosti

    Zlatko Dalić, izbornik Rusije Stanislav Čerčesov, Stipe Pletikosa i Ivica Olić

      

     

    - Kontrolirajte se - bila je moja jedina "packa".

    Znali smo što smo napravili. Bilo je nervoze. Mandžukićeve riječi da ga je trbuh kidao i nakon Danske i nakon Rusije normalne su. Ne smijemo to pokazati, ali kad ti nije svejedno, kad si pun emocija, rade i živci. Taj naboj mora te nositi, a ne sputati.

    - Ostvarili smo drugi cilj, hodamo po Rusiji mjesec dana, bila bi šteta da ne vidimo Moskvu. Evo je, letimo u prijestolnicu. Ide nam, nećemo stati, da mi netko sada ponudi broncu ne bih je prihvatio - rekao sam tada.

    Kad bi nam prije Mundijala bila ponuđeno da prođemo skupinu, uzeo bih. Međutim, u polufinalu moja vjera u ekipu bila je bezgranična.

    - Možemo biti svjetski prvaci - izjavio sam.

    Medije sam pratio koliko mi je dopuštalo vrijeme, nisam htio trošiti energiju na napise. No, snimke iz domovine i svijeta gdje naši ljudi gledaju utakmice i luduju od sreće odmah su stigle. I dirnule nas. Ponosili smo se što smo Hrvate izveli na ulice, ali i pridobili toliko pristaša i obožavatelja da to nitko prije nije mogao ni zamisliti. Više nije bilo kutka svijeta u kojem se nije govorilo o Hrvatskoj. S divljenjem i poštovanjem. I igrači i ja dobivali smo na društvenim mrežama poruke pune ljubavi i respekta, i nove pratitelje. Krasno je bilo vidjeti najviši toranj na svijetu Burj Khalifu u Dubaiju u hrvatskim bojama. Još od utakmice s Argentinom. Nogometno svjetsko prvenstvo puno je više od nogometa, a mi smo ponovno, nakon 20 godina, među četiri najbolja. Olimpijski Soči morao nas je ispratiti kao pobjednike.

    Dubrovnik, 020419.
Hotel Rixos Libertas
Promocija knjige Rusija nasih snova Zlatka Dalica.
Na fotografiji: knjiga
Foto: Tonci Plazibat / CROPIX
    Tonci Plazibat / CROPIX

     

      

    PRISJETITE SE KAKO JE IZGLEDAO VATRENI PUT DO SREBRA Ovdje čitajte sve o najvećem uspjehu u povijesti hrvatskog nogometa!

     

      

    Iz drugih medija