Ivanu Striniću ljetni gušti kratko su trajali, već 1. kolovoza javlja se na pripreme Milana.
"Malo sam bio u Turskoj, sad sam u Splitu", razgovarali smo u subotu, u doba ručka, nije se stigao pošteno ni odmoriti od mundijalskih napora i slavlja.
"Imao sam dva tjedna odmora, malo bi bilo i četiri. Ali to je život nogometnog profesionalca."
Ruske radosti i ponos zauvijek će se pamtiti…
"I u najboljim snovima teško je bilo to zamisliti. Ponekad bi me tko pitao - kakvi su ti snovi kao nogometašu? Eto takvi, to su ti snovi koje smo pretvorili u stvarnost. U najljepšim maštanjima ‘igrao sam’ na Svjetskom prvenstvu, a kamoli u finalu, da bi se u Rusiji to sve dogodilo. Na tako sjajan način", pričao je Strinić i bacio asocijaciju da pitamo: koliko je bilo ljudi koji su vjerovali da ćete vi, baš osobno vi, jednom igrati u finalu Svjetskog prvenstva. Što mislite?
Ja sam uvijek vjerovao
"To znate bolje od mene, tko je vjerovao, a tko nije. Ja sam u sebe uvijek vjerovao. Inače ne bih bio tu gdje jesam. Razgovarali smo prije Rusije kakve sam imao probleme, da nisam igrao u Sampdoriji, zato sam presretan što sam bio dio svega toga, nečega nezaboravnog, što će se teško ponoviti."
Koji vam je trenutak najupečatljiviji? Samo finale, doček u Zagrebu, doček u Splitu…
"Sve je bilo čudesno. Finale pa doživjeti onakav doček u Zagreb, što možeš više poželjeti? A pogotovo doček u Splitu jer znate kako je, kad si rođen ovdje, srce ti malo drugačije ‘zaigra’. Najviše ti znači kad te cijene ljudi koje znaš cijeli život."
Ali ima žala za zlatom?
"Definitivno. Naravno da postoji žal, vidjeli ste kako je tekla završna utakmica, šteta što nismo osvojili. Možda smo čak i zaslužili, kad se stavi na stol sve skupa, pogotovo ako se usporedi igra."
Pa za prvo poluvrijeme s Francuzima mnogi će reći da je najbolje izdanje Vatrenih u Rusiji.
"Oni su bili defenzivni i radili nam probleme iz kontri. Prilika je bila tu, nismo uspjeli, ali moramo biti zadovoljni, napravili smo povijesni rezultat za Hrvatsku i sve nas, ne trebamo nam biti previše žao. Reći ću to ovako: ostavili smo sljedećim generacijama da imaju motiv više, da naprave još jedan korak, da oni pokušaju osvojiti zlato. Tako smo mi na krilima bronce iz 1998. nastojali nadmašiti taj rezultat, napravili smo to, a mlađima smo dali zadatak da preskoče nas."
Sa 31 godinom i vi sigurno gajite još neke reprezentativne ambicije?
"Hoćete iskren odgovor - ovog časa ne razmišljam ni o čemu. Nastojao sam se odmoriti koliko sam mogao, a čeka me opet novo dokazivanje u klubu. Malo je situacija komplicirana u Milanu, mijenja se uprava, trebat ću se jako dobro spremiti i koncentrirati za sezonu kako bih imao statusu kakav želim."
Nisam bio u top-formi
Pa nakon finala SP-a možete reći da ste svoje u nogometu napravili. Što god da se dogodi u budućnosti sa srebrom oko vrata imate veliku karijeru.
"Ne gledam to tako. Ispred mene je još utakmica. Naravno da sam zadovoljan time što sam napravio, moglo je biti i bolje, moglo se bolje posložiti i na Europskom prvenstvu 2016. i sada na Svjetskom. Moram naglasiti da sam svjestan kako nisam bio u top formi, što se tiče snage i svega. Uoči Eura nisam igrao u Napoliju dovoljno, a to se ponovilo ove godine u Sampdoriji. I Europsko i Svjetsko prvenstvo dočekao sam nespreman. Bilo je neizvjesno koliko ću moći pružiti. Na kraju je ispala lijepa priča."
Raritet je da jedna reprezentacija na Mundijalu u četiri uzastopne utakmice mijenja lijevog beka. Bilo je i grčeva, no Dalić je pokazao da ima u vas golemo povjerenje, inzistirao je da igrate, čak i u finalu, unatoč problemima s aduktorom.
"Strašne probleme sam imao s aduktorom, zadnje tri utakmice igrao sam pod injekcijama. Međutim, izborniku nisam mogao reći - ne. Njegova je zasluga što sam odigrao ovaj turnir. Trebalo je imati muda staviti me u momčad unatoč svemu što se događalo, tom dugom neigranju. Definitivno, pohvale izborniku."
Koja utakmica vam je bila najstresnija, a koja najteža?
"Sigurno je finale bilo najstresnije zato što sam bio ozlijeđen i nisam znao koliko ću uopće moći izdržati. Fizički najteže je bilo polufinale s Engleskom, također sam igrao ozlijeđen, nekako sam se najviše mučio u tom susretu. Kažem, dobio bih injekciju i na teren. Ne znam ni ja kako sam odigrao finale, iako zbog te blokade nisam posebno osjećao bol. Nosila nas je euforija, letjeli smo na tim krilima."
Svi ističu zajedništvo.
"S pravom."
Atmosfera raste s pobjedama.
"Točno, ali nije samo to. Među nama je štimung baš bio dobar, bez ikakvih izgreda. Družili smo se, zezali, baš super, a dakako, kad pobjeđuješ sve raste na kvadrat."
Koliko je važno za Hrvatsku da Dalić ostane izbornik?
"Donijet će pravu odluku. Najvažnije je da se i on odmori, da sve to splasne pa na kraju kaže što je najbolje za njega i za Hrvatsku. Svi bismo definitivno voljeli da ostane, međutim svaka njegova odluka ćemo mi igrači pozitivno prihvatiti. Što god odluči, mi ćemo ga u tome podržati."
Vidjet ćemo tko ostaje
Sad je Hrvatska finalist Svjetskog prvenstva, gdje god bude igrala svi će suparnici biti još “nabrijaniji“?
"Tako je, svaka utakmica će od sada biti teža. Treba opravdati srebro i sve što smo napravili. U nogometu je to tako, nove utakmice su nova dokazivanja, to je normalno."
Neki kažu da ste kao ekipa možda ispuhani, Šime Vrsaljko obrnuto misli da ste tek napunjeni energijom i da možete biti - prvaci Europe!
"Ha-ha, daleko je to. Vidjet ćemo prvo tko će igrati u reprezentaciji, tko će ostati, a tko neće. U Rusiji nam se puno toga potrefilo, nije bilo težih ozljeda, čak niti izostanaka zbog kartona. Kao što se njima poklopilo 1998. kad je sve štimalo, tako je i nama sad. A za Euro je prerano prognozirati. Ako bude ovako kao ovog časa, možemo opet sanjati veliki rezultat. Zašto ne!"
Neki igrači su se posebno isticali u slavljima, možda više od svih Vrsaljko i Vida, puni su ih bili portali danima, vi ste među onima koji su malo tiše, a vrlo dostojanstveno sve to proživjeli. I uživali.
"Je, je, takav sam ja. Ne treba mi posebna pozornost. Ne patim od tih stvari. Ne kažem i da oni pate od toga, nego svaki ima svoj stil, svoj temperament."
Što više, to bolje
Kćer Marta i sin Petar zaigrali su na terenu u Sočiju nakon utakmice s Rusijom s Perišićevim klincima i Vidinim sinom. Ponosni su na tatu.
"Kako ne bi bili! Planirali smo da se spuste na teren i nakon finala, ali nisu zbog kiše."
Zgodno je bilo u Sočiju, publika je pljeskala dugo nakon utakmice kad su zabijali golove. Doduše, uglavnom Perišićev sin, nikome nije dao loptu, je l’ to na tatu?
"Ha, jeste vidjeli! On je najstariji pa je morao biti glavni."
Puno će vas biti u Milanu. Kalinić, Halilović i vi među Crveno-crnima, Perišić, Brozović i Vrsaljko u Interu, nešto se spominje i Pjaca za Milan…
"Neka, što nas je više to bolje!"
Ponovno je preda mnom borba na San Siru, ali spreman sam
Sedmerostruki prvak Europe najveći je klub vaše karijere.
"Kako ne. Sad će to zvučati kao floskula, ali uopće nije - od malih nogu sam simpatizirao Milan. Kad je bio moćan, kad je osvajao Ligu prvaka, a posebice je na mene dojam ostavila generacija Kake, Inzaghija, Gattusa, nešto prije Ševčenko."
U Milanu znaju što je pravi lijevi bek, pamte Paola Maldinija, više od svih.
"Maldini je legenda. Točno je to sve, naravno da su velika očekivanja kad imaš takvu tradiciju. Tu je i švicarski reprezentativac Rodriguez u konkurenciji, opet je pred mnom borba, spreman sam."