Soccer Football - World Cup - Final - France v Croatia - Luzhniki Stadium, Moscow, Russia - July 15, 2018 Croatia's Luka Modric reacts after the match REUTERS/Carl Recine - RC1A9FD04960
REUTERS/Carl Recine

PIŠE DRAŽEN KRUŠELJ

DAN KAD SMO POVJEROVALI U NEMOGUĆE Ni godinu dana poslije nije me napustilo uvjerenje da su imali čvrstog saveznika u Collini našeg doba

AUTOR:
    • Dražen Krušelj,
    • Jutarnji list

  • OBJAVLJENO:
  • 15.07.2019. u 22:47

  • Na prilazima Kremlju narod se od jutra gužvao u redovima čekajući kontrolu na metal detektoru kao na aerodromu. Tražeći zaklon od vrelog srpanjskog sunca pod ruskom policijskom šapkom, volumena manjeg suncobrana, sporo se pomičeš u masi i pomalo treperiš u slatkom iščekivanju jer ćeš uskoro prvi put u životu zakoračiti na Crveni trg. Kad stigneš, zatečen si snagom - televizijske optičke varke.

    Za vrijeme vojne parade, dok njime promiču stotine tenkova i deseci tisuća vojnika, Crveni trg djeluje impozantno golem i beskrajno razvučen. U stvarnosti je bitno manji, sve njegove kutove (i pored strabizma) bez problema obuhvatiš pogledom. Boje kupola su čarobne, ali dolje, na asfaltu priča je svakodnevna i podsjeća na subotnju zagrebačku špicu i Cvjetni trg. Svaki se čas, naime, sudariš s poznatim licem. Nisi stigao uzeti izjavu od ministra Garija Cappellija, a već ti pred nosom promiče tenisač Mate Pavić, dok su tvoji kolege u susjedstvu primijetili Darija Šarića, vratara Ivana Kelavu, neke estradnjake, još političara. Hrvatska džetseterska revija.

    Slučaj se namjestio tako da sam poslije trideset dana ruskih putešestvija prvi put stigao do Moskve i Crvenog trga tek na dan finalne utakmice Hrvatske i Francuske. Krstario sam dotad velikom zemljom prateći trasu koju je neko vrtićko dijete šestarom nacrtalo na karti. Na startu iz Zagreba na jug, u Mineralnije Vodi u Stavropoljskom kraju, gdje su se pripremali Nigerijci, a nakon toga skroz gore na Baltik u Kalinjingrad. Zatim Nižnji Novgorod, Rostov, malo Crnog mora, opet Nižnji, još malo Crnog mora i - Zagreb. Probili ste budžet, javili su iz Jutarnjeg uoči polufinala, pakirajte se kući. Kad su Modrić i društvo preskočili Engleze i doskočili u finale, glavni urednik je izdao novu zapovijed - pakirajte se za Moskvu!

    Panika

    Rusku prijestolnicu dotad sam gledao sa Šeremetjeva, prilikom brojnih avionskih transfera. Najbliže gradu primaknuo sam se špijunirajući Argentince u Broniciju, gradiću na obodu Moskve, ali sad sam napokon u epicentru “Čampionata Mira” i nakon dva, tri sata muvanja središtem grada u redakciju mogu poslati tekst, mješavinu domoljubne napitnice i “straha i prijezira u Moskvi”. Jer euforija uslijed odbrojavanja do finala miješa se s brigom i panikom onih stotina koji su doputovali do Moskve bez ulaznice.

    “Sin mi je tamo, vidi može li se što učiniti”, igra presing zagrebački kolega. “Pitajte Šukera gdje su naše ulaznice. Ja sam se snašao jer sam od početka u programu ‘follow your team’, ali mnogi naši prijatelji kupuju ulaznice od Argentinaca i Brazilaca, plaćaju od 1700 do 4000 dolara za najobičnije karte na trećem katu stadiona”, jadikovali su mi poznanici u SMS porukama. Dijelim svoja iskustva s redakcijskim kolegom Tomislavom Juranovićem i njegovim frendom, koji radi u Dohi i nije žalio za novcem za ulaznicu. On je sretnik kojem je uspjelo, ali mnogi su zapeli pred stadionom Lužnjiki. Posljednje sate uoči utakmice provodimo u društvu sportskog direktora Osijeka Alena Petrovića i njegovih “lega”. Zagrijani s nekoliko piva spremni smo utopiti se u mnoštvu moskovske podzemne.

    Filmska diva

    Na putu do Lužnjikija, koji izgleda otmjeno, poput neke stare i dobro sačuvane filmske dive, hrabrimo jedni druge kako ovo putovanje neodoljivo podsjeća na Goranov Wimbledon, zbog čega je osuđeno na hepiend. Jedna, već pomalo otpisana generacija promijenila je trenera da bi kroz baraž izvadila wild-card za glavni turnir pa sada nezaustavljivo piči prema vrhu i nema namjeru stati dok ne stavi ruku na pokal svjetskog prvaka. Za radni stol u press-loži sjeo sam u uvjerenju da su gabariti priče utvrđeni i da je Hrvatska novi prvak svijeta. Kao i svaki pravi nogometni znalac, pokazat će se da nemam ni elementarni talent za sportsku prognozu.

    Francuzi su nas u finalu “školovali” i završili su priču do 65. minute, kada je na semaforu stajalo 4-1. Ni godinu dana poslije nije me napustilo uvjerenje da su imali čvrstog saveznika u Néstoru Pitani jer ono Perišićevo nehotično igranje rukom upada u ladicu trivijalnosti i ne zaslužuje najstrožu kaznu u finalu Svjetskog prvenstva. Ali Pitana je Collina našeg doba, a Fifa je odlučila da suci trebaju biti važni glumci na terenu. Pitana je, uzgred rečeno, u stvarnom životu odigrao nekoliko cameo uloga u argentinskim filmovima i serijama pa se lako prilagodio zahtjevima Fife. Spuštanje zastora svejedno završava kao hrvatska velika fešta. Ne samo zbog ambijenta koji stvara 15 tisuća naših navijača, nego i zbog predsjednice koja je dolje na terenu ukrala šou Griezmannu, Modriću, Putinu i Macronu...

    Sljedećeg popodneva u moskovskom stanu pakiramo stvari i pratimo prijenos zagrebačkog dočeka. Nakon višesatnog čučanja pred televizorom s kolegom Tomom Ničotom izlazim van.

    Tamo će nam izvjesni Sergej, izraketiran po ruskim alkoholnim propisima, objasniti da se mi Slaveni moramo voljeti i ljubiti. Slažemo se i posljednji put nazdravljamo slavenskoj solidarnosti i idealnom Svjetskom prvenstvu kojem su davno nadjenuli ime From Russia with love...

    Iz drugih medija