Nakon kraha na SP-u u Njemačkoj 2006. godine (Hrvatska, podsjetimo, nije prošla skupinu u kojoj su još bili Brazil, Japan i Australija), s izborničke je klupe otišao Zlatko Kranjčar, a desetak dana nakon završetka smotre najboljih svjetskih reprezentacija, od dresa naše nacionalne vrste oprostio se i Dado Pršo (45). Nogometaš koji je obilježio dva reprezentativna ciklusa - kvalifikacije za Euro u Portugalu, te kvalifikacije za SP u Njemačkoj - više nije mogao izdržati bitku sa “staklenim” koljenima i sjajni je napadač odlučio prestati igrati za reprezentaciju u 32. godini života, pa se sljedeću sezonu posvetio samo nastupima za svoj klub, Glasgow Rangers.
Posljednji pokušaj nagovaranja ondašnjeg predsjednika HNS-a, pokojnog Vlatka Markovića, koji je odletio u Glasgow na kavu s Pršom, bio je neuspješan, Pršo nije promijenio svoju odluku i 24. srpnja 2006. godine Hrvatska je definitivno ostala bez robusnog centarfora...
Igraš za gušt
Pršina je reprezentativna era, eto, završila nakon SP u Njemačkoj, a kako je sve počelo? Karijera mu je uistinu bila za filmski scenarij, njegov talent nisu prepoznali ni u rodnom Zadru, potom ni u Hajduku, u kojem je proveo pet godina u omladinskoj školi. K tome, liječnici su mu još u juniorskom uzrastu rekli da zbog šuma na srcu ne bi smio igrati nogomet, ali Pršo je svejedno nastavio trenirati i seniorski je nogomet u Prvoj HNL igrao u Pazinu. U sezoni 1992./93. Pazinka je bila prvoligaš i Pršo je na 26 utakmica postigao samo dva gola. Shvatio je da za njega “nema kruha” od guranja lopte u domovini, pa je preselio u Francusku.
32 utakmice odigrao je za Hrvatsku i zabio devet pogodaka
21 utakmicu odigrao je u Ligi prvaka i zabio devet pogodaka
Igrao je u drugoligašu Rouenu, s kojim je ispao u Treću ligu i potom je, 1995. godine, preselio u St. Raphael. Nogomet mu više nije bio u prvom planu, malo je konobario, potom se zaposlio kao automehaničar u jednoj privatnoj radionici. A usput je igrao za lokalni klub St. Raphael, ondašnjeg četvrtoligaša, koji je danas drugoligaš, nakon fuzije s Frejusom koja se zbila prije deset godina...
- U Rouenu su mi nudili ugovor, ali odlučio sam prestati s profesionalnim igranjem. Bio sam razočaran, morao sam posložiti neke stvari u životu. Zaposlio sam se kao automehaničar i amaterski sam igrao nogomet u Četvrtoj ligi, za svoj gušt - opisao je Pršo te svoje francuske dane.
Legenda kaže da je St. Raphael igrao protiv Monaca prijateljsku utakmicu, te da je Pršo briljirao i zapazio ga je ondašnji trener kluba iz kneževine, bivši francuski reprezentativni veznjak, Jean Tigana. Ali, Pršo demantira “mitologiju”...
- Nije to baš tako bilo, nije Tigana bio taj koji me doveo u Monaco. “Snimili” su me, naime, na ligaškim utakmicama za St. Raphael skauti koji su za Monaco pratili igrače u nižim ligama. I doveli su me u Monaco, u drugu momčad. Trenirao sam s prvom momčadi, a igrao za drugu. I tako je, po drugi put, počela moja karijera profesionalnog nogometaša - pojasnio je Pršo.
Dugo čekana šansa
Potom je dvije sezone, od 1997. do 1999. godine, Pršo proveo na posudbi u drugoligašu Ajacciou, u dvije je godine na 53 odigrane utakmice zabio 21 gol i s korzikanskim je klubom ušao u Prvu ligu. Vratio se u Monaco i u prvoj je sezoni odigrao 20 utakmica i postigao dva pogotka. Bio je pričuva velikom francuskom talentu u usponu, Davidu Trezeguetu, koji je te sezone zabio čak 22 prvenstvena gola na 30 odigranih utakmica i odveo je Monaco do naslova prvaka! Tog je ljeta, 2000. godine, Trezeguet otišao u Juventus i Prši se ukazala šansa da postane prvi napadač Monaca. I naš ju je nogometaš objeručke prigrlio i iskoristio...
Ali, u hrvatskoj je reprezentaciji debitirao tek nekoliko godina kasnije, 29. ožujka 2003., u kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na Euro protiv Belgije u Zagrebu. U 4:0 pobjedi Pršo je zabio drugi gol, igrao je odlično i ovacijama s maksimirskih tribina ispraćen je u 70. minuti u svlačionicu (zamijenio ga je Stanić). Tako je počelo reprezentativno razdoblje koje bez imalo zadrške možemo nazvati “Pršine godine”.
Zanimljivo je da su Pršu zapravo otkrili i HNS-u preporučili - novinari! Najprije je o njemu, u Sportskim novostima, pisao maestro pisane riječi Anton Samovojska, potom je objavljena i reportaža u sportskom tjedniku “Rekord”, onda su se raspisali i ostali hrvatski mediji, pa su Vlatko Marković i izbornik Otto Barić malo “skoknuli” do Francuske kako bi vidjeli to “čudo od igrača”. Vidjeli su ga, uvjerili su se da “novinari ne lažu” i Barić ga je pozvao u nacionalnu vrstu. A godinama kasnije, Herr Otto je pokušao malo ispraviti povijesne činjenice, pa je tako u jednom razgovoru rekao i ovo:
- Ja sam pronašao Pršu i doveo ga u reprezentaciju! On je apsolutno najbolji igrač kojeg je Hrvatska imala tih godina. Uočio sam ga kad je igrao u Francuskoj, osjetio sam energiju i znanje koje ima. A tada čak nije ni posebno dobro igrao - uzdizao je Barić svoju navodnu viziju i nastavio:
- Pratio sam tog dečka, nije on slučajno došao u reprezentaciju. Bio je dobar u Monacu, gledao sam ga na televiziji, ali kad sam ga prvi put vidio uživo, znao sam da je on taj! Svi su se tada čudili i govorili su mi da nisam u pravu što neprovjerenog napadača stavljam u prvi plan, ali ja sam bio ustrajan - rekao je Barić, da bi zaključio:
Uzor svim igračima
- Bio je Dado uzor svim igračima, primjer kako se sportaš treba ponašati. Svi su ga voljeli, svaki njegov potez bio je oličenje velikog sportaša i čovjeka. Ne znam zašto je godinama bio podcijenjen, neki igrači jednostavno kasnije sazru, pa se tako i Pršo afirmirao tek u Monacu, u 26. godini života - govorio je Barić.
Neprijeporno najvredniji pogodak za Hrvatsku Pršo je zabio u doigravanju za odlazak na Euro, u Ljubljani protiv Slovenije, 19. studenoga 2003. godine. Prva je utakmica četiri dana ranije u Zagrebu završila 1:1 (gol za Hrvatsku zabio je - Pršo!), a na uzvratu, na sad srušenom stadionu za Bežigradom, gledali smo “rovovsku bitku”, borbu za svaki centimetar travnjaka, utakmicu lišenu ljepote i nogometnoga umijeća. I znalo se - tko zabije gol, ide na Euro u Portugal! A Slovencima je, zbog postignutog pogotka u Zagrebu, bio dostatan i remi bez golova...
Kad je u 59. minuti bio isključen Tudor, pomislili smo “gotovo je, pa-pa Portugal”! I ovako je, naime, sve bilo tvrdo i ravnopravno, pa kako će Hrvatska onda zabiti s igračem manje? No, samo dvije minute kasnije, u 61. minuti, Šokota se sjajno zagradio i prevario slovenskog braniča te ubacio loptu u 16-erac prema natrčalom Prši. A Dado se izvanredno snašao i između trojice Slovenaca pogurnuo je loptu u mrežu pokraj istrčalog vratara Dabanoviča! Završilo je 1:0, Hrvatska je izborila nastup na Euru...
- To mi je najdraži gol u karijeri - često je u razgovorima za medije govorio Pršo, koji je za Hrvatsku odigrao 32 utakmice i postigao devet golova.
Devet je pogodaka zabio i za Monaco u Ligi prvaka, a na svoj 29. rođendan, dva tjedna prije spomenute utakmice u Ljubljani, Pršo je na jednoj utakmici Lige prvaka zabio čak četiri pogotka! Bilo je to 5. studenoga 2003., u Monte Carlu, Monaco je svladao Deportivo čak s 8:3, a Pršo je svoj kvartet pogodaka zabio za samo 23 minute - u 26., 30., 45. i 49. minuti...
- Uoči utakmice, rekao sam sebi da moram zabiti barem jedan gol! A ušle su četiri lopte, bio mi je to lijep rođendanski dar, nagrada za uloženi višegodišnji trud. To mi je bila zacijelo najbolja utakmica u karijeri - sjećao se Pršo te prekrasne večeri.
Te je sezone s Monacom igrao u finalu Lige prvaka protiv Porta u Gelsenkirchenu. Ušao je u igru s klupe u 23. minuti (umjesto Giulyja), no njegova je momčad izgubila 0:3, ta je utakmica katapultirala Josea Mourinha u svjetski trenerski vrh...
S Hrvatskom je još 2006. godine igrao na SP u Njemačkoj i nakon tog natjecanja oprostio se s nacionalnim dresom.
- Definitivno je gotovo! Dugo sam razmišljao, konzultirao se s liječnicima, no kad sam zbrojio svoje godine, broj utakmica koje me čekaju u dolazećoj klupskoj sezoni i stanje svojih koljena, odlučio sam se povući. Hvala navijačima na svemu, oni su mi bili najveća potpora - govorio je tada Pršo, koji je zadnju utakmicu za Hrvatsku odigrao na SP-u u Njemačkoj, 22. lipnja 2006. godine u Stuttgartu protiv Australije (2:2), a u tri je navrata izabran za najboljeg hrvatskog nogometaša u izboru Večernjeg lista.
Oproštaj na štakama
A nakon razgovora s Pršom u Glasgowu, Marković je rekao:
- Možemo samo moliti Boga da nam stvori što više ljudi kao što je Pršo. Obojica smo zaplakali kad mi je rekao da više ne može igrati za reprezentaciju. Hvala mu na svemu, bilo je potrebno mnogo rada, truda i ljudskosti da postane ovako veliki igrač. Na rastanku sam mu poručio “nikad ne reci nikad”, te da ovo nije naš posljednji susret. Zbog njega sam spreman pješačiti i plivati do Glasgowa na novi razgovor...
No, ništa više nije moglo promijeniti Pršinu odluku. Odradio je još sezonu u Glasgow Rangersu i u 33. godini, već umoran od silnih ozljeda, prestao igrati nogomet. Na oproštaju na Ibrox Parku, 13. svibnja 2007., uoči utakmice protiv Kilmarnocka, 50.000 navijača skandiralo je njegovo ime, a Pršo je na travnjak izašao - sa štakama, budući da su mu dan ranije na treningu puknuli ligamenti gležnja! Suigrači su mu napravili počasni špalir, a klub je u njegovu čast izdao DVD “A Fond Farewell”...