Nigerija, subota, 16. lipnja. Prvi dvoboj uvijek je najvažniji i najteži, barem tako tvrde svi akteri velikih turnira otkad Hrvatska na njima sudjeluje. U 12.30 imamo posljednji sastanak. Malo govorim o taktici. Sve je bilo pripremljeno ranije. Na kraju izlaganja kažem Marcu:
- Puštaj!
Izvukao je na video golove, slavlje igrača i tribina sa Svjetskog prvenstva 1998. u Francuskoj i doček u Hrvatskoj te naše pogotke u susretima s Ukrajinom i Grčkom, s radošću navijača. Film traje oko četiri minute, a podloga je “Lijepa li si”. Gasimo svjetla, muk, tišina, ekran… Svaki se put naježim kad se toga sjetim, a kamoli ne igrači.
Zlatko Dalić
Znao sam da nema popravnoga; ako izgubimo od Nigerije, gotovi smo. Dolazi Argentina s Messijem, ne možemo se vaditi na njima. Po rejtingu smo bolji od Afrikanaca i moramo se tako postaviti. Odabrao sam taktiku s četvoricom napadača. Kako biti ofenzivan bez ofenzivaca? Kramarić je u formi, ušao je u Osijeku, dao gol, pokazao kvalitetu… Odlučio sam: on će igrati iza centarfora, a Luka i Raketa kao dva zadnja vezna. Bez klasičnog korektora u sredini terena. Jedina dvojba koju sam imao bila je: Mandžukić ili Kalinić. Prvi je to igrao već na tri velika natjecanja, drugi se iskazao s Grčkom. I u Osijeku sa Senegalom bio je vrlo dobar, izvrsno surađujući s Kramarićem, kojem je namjestio gol. Jasno sam im rekao:
- Dečki, važem između vas dvojice.
Mandžo je na treningu reagirao kao da mu je zadnji u životu. Lomio je sve pred sobom. I izborio prednost.
Lijevo i desno Perišić i Rebić. Malo hrabro i čudno, ali htio sam da odmah pokažemo da smo favoriti, da vjerujem igračima, da to možemo, nećemo kalkulirati, povući se i braniti, a Senegal mi je demonstrirao koliko takve reprezentacije mogu biti nezgodne iz kontre… Postava je: Subašić - Vrsaljko, Lovren, Vida, Strinić - Modrić, Rakitić - Rebić, Kramarić, Perišić - Mandžukić.
Izborniče, ne tresi se!
Vozimo se prema stadionu, tamo je more Hrvata. Sve je u “kockicama”, čuju se naše pjesme. Idemo kroz špalir po ulicama. Fantazija. Ljudi navijaju. Ulazimo, ostavljamo stvari, svi šutimo. U iščekivanju smo, ne znamo što slijedi. Igračima nemam više što govoriti, sve znaju. Zaputimo se pogledati teren. Izlazimo van - defile hrvatskih zastava. Cijeli stadion: Posušje, Livno, Canberra, Montreal, Zagreb, Varaždin, Dubrovnik. Sve. Sve hrvatsko. Puno više nego što smo očekivali. To nam daje još veću snagu, motiv i podršku. Davor Šuker uključuje kameru na mobitelu, snima tribine jednu za drugom ukrug. Završava kadrirajući mene:
- Izborniče, ne tresi se - kaže s osmijehom.
Vraćamo se u svlačionicu, igrači se pripremaju, trešte domoljubne pjesme. Povlačim se sa stožerom u svoju sobu. Sjedimo, ne govorimo puno, svi smo u vlastitim mislima i iščekivanju. Spremni jesmo, sve smo dogovorili, ali za izvedbu nikad ne možeš biti siguran. O toj utakmici ovisi Mundijal.
Ako pobijedimo, imamo 90 posto šansi da prođemo dalje. Izgubimo li, teško ćemo bilo što napraviti jer, kako se pokazalo na prijašnjim prvenstvima, kad se počinjalo s porazom, ne bismo se vraćali. Popravak se nije dogodio. Neizvjesnost je maksimalna. Posebno zato što igramo ofenzivno, s četiri napadača. Gledam igrače, nisu uplašeni, ali i oni su u raskoraku. Jesmo li? Izlazimo, dvadeset tisuća Hrvata ili koliko nas već jest, zajedno pjevamo himnu. I gotovo. Upadneš u trans. Utakmica počinje, u svojem sam filmu. Zanesen. Ali znam da ne smijem, da nemam pravo na to da me osvoje tribine i ambijent, borim se sam sa sobom, tjeram se da budem potpuno fokusiran na teren. Dužan sam voditi brigu o svakom detalju, a ne skakutati poput navijača…
Izlazim na liniju, gotovo do aut-crte. Na klupi, Dražen Ladić drži vezu s Marcom koji je na tribini i preko laptopa šalje fotke i svoje analize o tome što nam ne valja u igri. Svako malo navratim, pitam, pa odem na granicu trenerskog prostora. Borimo se. To je fajt. Imamo kontrolu igre, ali teško ide. Nema šansi. Nigerija nam ništa opasno ne može napraviti, ali ni mi nismo na pravoj razini. Ulog je velik, odgovornost golema. Slijedi faul i kratak prekid. Utrčavaju liječnici. Prilazi mi Ante Rebić, traži vodu.
- Ma ovi veze nemaju, razvalit ćemo ih - dobaci mi smiono između dva gutljaja.
Nisam ni vidio penal
Odlično je čuti samouvjerenog igrača. I onda 32. minuta. Korner. Modrić ubacuje, Mandžukić ide glavom, Etebo skreće, vidim je u mreži. Autogol. Vodimo. Stadion grmi. I grmi.
Igra je gotovo egal. Ne odašilju nam prijetnje jer čvrsti smo i odgovorni, ali ništa nije riješeno. U 60. minuti mijenjam, vadim Kramarića, stavljam Brozovića. Učvršćujem vezni red. Stječemo još sigurniji nadzor, ali Nigerija se ne predaje. Bilo je jasno da nećemo pričati o ljepoti igre, samo da se dočepamo tih bodova. Opet korner, 70. minuta. Mandžukić pada, držan, sudac svira kazneni udarac. Nisam vidio da je bio penal, no Modrić zabija i 2:0. Kakvo olakšanje. Slavlje. Gotovo nas trese euforija. Prvi korak je napravljen. Radujemo se s navijačima, idemo do ograde, jedne, druge, počasni krug je naš. Stadion je naš. Lica su nam ozarena. Čestitamo si, to je to. Sad smo vladari situacije.