Hrvatska nije odigrala bolju utakmicu nego je to bila ona u Gdanjsku, izgubila je čak i više nego tamo, 69:77, ali to, ukupno, nije bilo teško niti predvidjeti. Za više od poraza Hrvata u Varaždinu nedostajalo je, prije svega, kvalitete. Kako na parketu, tako i na klupi. Ili još preciznije, svaka je šansa u ovom ogledu nestala još tamo kad je Dražen Anzulović objavio popis kandidata za posljednje utakmica razigravanja za odlazak u Kinu.
Kazao je za mnoge tada precrtane kako, "nisu bili opcija". Čini se da će nakon ponedjeljka i utakmice s Mađarima, on prestati biti opcija za hrvatsku klupu. Tako to ide u sportu i tako to ide s rezultatima.
Bio je to jedan mučan osjećaj, koji se protezao dosta dugo, a za sve koji vole košarku, taj osjećaj traje "od prošlog stoljeća". Ipak, teško se sjetiti kad je ovaj novinar osjetio veće poniženje nego kad je shvatio da je na kladionici ponuda na pobjedu Hrvatske kod kuće protiv Poljaka s koeficijentom 3,5. Ne, nisu nas kladioničari podcijenili, to je gruba istina. Hrvatske i sastava koji je uza sve nedaće poslao Anzulović u posljednje utakmice kvalifikacija.
Iako, otvaranje varaždinskog ogleda ponudilo je nadu, čak i veliku nadu da Hrvatska može preživjeti ovaj petak, da može ostati živa do posljednjeg kola. Naime, petorka Martin Junaković, Filip Krušlin, Pavle Marčinković, Hrvoje Perić i Miro Bilan čarobno je odigrala uvodnih sedam minuta, nametnula agresivnost, imala raspucanog Filipa Krušlina u napadu i vodila 14:0.
I tko zna što bi bilo od svega da Anzulović tu nije, već nakon četiri, pet minuta počeo mijenjati ljude, pa je ionako slabašnu Hrvatsku dodatno osiromašio klasom. Tražio je ritam, a iz ritma ju je sam izbacio. U jednom je trenutku promijenio čak tri igrača, Perića, Marčinkovića i Bilana, a kad je Jakov Mustapić promašio ulaz, sjevnula je poljska kontra i gost nam je prvi puta zabio u sedmoj minuti. I tu uhvatio svoj ritam.
A onda je Dražen Anzulović, nakon što je Hrvatska s dvije trice Mustapića, s minijaturom Darka Planinića opet otišla 35:25, počeo ponovno redom mijenjati igrače, jer je svaki zaradio, valjda, po dva faula. Na koncu prvog dijela. Poljska je imala minus četiri na poluvremenu, a igrom smo zasluživali i više od deset viška. Igrom, ali tu igru treba znati i voditi.
Anzulović je sve ono dobro što je postavio u agresiji Hrvatske poništio svojim rotacijama. Na žalost. I ne prvi puta.
Nastavak je protekao u čekanju kad će Poljaci odvojiti. Oni su imali više skokova (45:36), imali su veći broj asista (15:12), a nas je držala neka agresivnost koja je natjerala Slaughtera na šest izgubljenih lopti, a Poljake na njih ukupno 17. Ali, što to vrijedi, kad je ovo bila utakmica u kojoj su Mustapić i Junaković blokirani na čistim zicerima od Ponitke, utakmica u kojoj su Filip Krušlin u prvom, a Miro Bilan u drugom dijelu, promašivali zicere, pa skakali u napadu i opet ih promašivali...
Bila je to, konačno, utakmica u kojoj je na četiri i pol minute do konca Filip Krušlin stavio tricu za 67:67, ali do kraja, u posljednjih 270 sekundi mi smo uspjeli ubaciti još dva slobodna bacanja Mire Bilana, a dokrajčili su nas Mateusz Ponitka i Michal Sokolowski.
Dva puta nam je razbijen ritam u prvom poluvremenu, a tu više nije bilo klase za potegnuti kad je bilo važno.
I ispali smo, nije nam više važna utakmica protiv Mađara u ponedjeljak, a nije niti Mađarima, jer su Poljaci u Areni Varaždin slavili sa svojim navijačima prolazak na SP. Prvi put nakon 52 godine. Zasluženo.
Naravno da jest. Ovo je ionako sport u kojemu smo bili domaćini Poljacima, a njihovih novinara je u Varaždinu bilo više nego hrvatskih. Onako, usputna caka, ali tko razmisli o tome, bit će mu lakše shvatiti.
Kad se na sve to nalijepi i tvrdoglavost, zanemarivanje klase iz ovih ili onih razloga, onda smo tu gdje jesmo. Čekamo kvalifikacije za Eurobasket u studenom. I neće one biti lake. Jer kroz ove kvalifikacije, osim spoznaje da Krušlin ili Bilan mogu biti korisni, nismo ništa saznali. To smo, doduše, znali i ranije.
A bilo je prilike. I prilika.