Ako postoji jedan dan u 2018. godini za koji će se svi građani Hrvatske u sekundi sjetiti gdje su bili i kako su ga proveli, ali i Hrvati širom svijeta, to je onda 15. srpnja. Najveći događaj hrvatskog sporta i jedan od najuzvišenijih u povijesti države - finale Svjetskog nogometnog prvenstva.
Kolone navijača od jutra su kretale prema Lužnikiju; iako zadovoljni već i plasmanom u završni susret, među našim je ljudima iščekivanje bilo golemo. Igrači i treneri sipali su izjave pune optimizma. Premda smo na kraju ostali “na pola”, jer Francuska je ponovno pobijedila i, kao i 1998., preko nas opet postala svjetski prvak, i koliko god da će ta žal uvijek tinjati, a razglabanja o tome što nam se točno dogodilo da nismo postali prvaci kad smo, eto, mogli nikad neće prestati, ponosni na naše dečke i na sve što smo prošli i doživjeli, na kraju večeri ipak smo nazdravili za veliki, monumentalni Mundijal. Slavu kakvu nikad dotad kao zemlja nismo doživjeli.
Ivan Rakitić bio je jedan od najvećih heroja Hrvatske, dokapetan koji je kad god je trebalo djelovao kapetanski i odigrao čudesan turnir. Bio mu je to peti s reprezentacijom, ali najbolji, uz bok Zlatnoj lopti Luki Modriću.
Rakitić nam se javio iz Barcelone, gdje je u nedjelju ujutro od devet sati, zajedno s još 13 igrača prve ekipe i petoricom iz B postave, obavljao medicinske testove u Barceloninu kampu Ciutat Esportiva Joan Gamper uoči početka priprema Barcelone. Danas ih proziva Ernesto Valverde. Koliko se puta u ovih godinu dana sjetio tog finala i cijelog Svjetskog prvenstva? Kako reagira u tim trenucima, pitali smo ga.
Nešto posebno
- Koliko se često sjetim Rusije? Jako često. Ne samo te finalne utakmice nego cijelog dana, ali i kompletnih priprema za Svjetsko prvenstvo i svega kako smo živjeli u tih mjesec i pol dana. To je bilo ispunjenje sna svih nas. Međutim, ne samo nas u reprezentaciji, igrača, stožera i svih koji su se nalazili oko momčadi, nego općenito Hrvata, ali i navijača i ljubitelja nogometa, tko god oni bili. Mi smo nastupom u Rusiji uspjeli ljude diljem svijeta zaljubiti u našu igru i našu zemlju, to je stvarno bilo fantastično i mislim da će upravo to svima nama biti najljepše sjećanje - kazao je Rakitić, koji za nacionalnu vrstu igra od 2007. godine, kad je između rodne Švicarske i domovine oca Luke odabrao kockasti dres.
Je li tada, ili ikad kasnije, vjerovao da će s Hrvatskom doći do najvećeg finala?
- Ha, znate kako je kod sportaša, uvijek očekujemo da budemo najbolji, želimo dati sve od sebe i pobijediti u što više utakmica. Ali naravno, finale Svjetskog prvenstva nešto je posebno. Mi smo došli do te velike utakmice, na kraju krajeva, čak smo bili tako blizu da u njoj slavimo. U neku ruku, odigrali smo možda i najbolji susret, ali na kraju se nismo domogli zlata, neke su nam okolnosti presudile. Sanjati je uvijek dopušteno, imati najveće želje i ciljeve, to nam nitko ne može zabraniti. To je dobro kako se god pogleda. Nadam se da će nove generacije ići istim putem, imamo fantastične mlade igrače i uvjeren sam da će i u budućnosti hrvatski nogomet biti jako, jako dobar, da će nam reprezentacija iznimno dobro izgledati.
Iako je bio odličan u drugom poluvremenu i produžecima s Engleskom, makar je večer prije dvoboja imao visoku temperaturu i morao je na infuzije, i koliko god da će ga Hrvatska najviše pamtiti po realiziranim penalima koji su značili euforično slavlje i, praktički, okret karme Vatrenih s Danskom i Rusijom, njegova utakmica prvenstva bila je - Argentina. Premda je Modrić proglašen najboljim igračem utakmice, Rakitić u pobjedu od 3:0 nije unio samo igračku klasu i gol nego je i bitno utjecao na taktiku. To izbornik Zlatko Dalić nije skrivao; Rakitić je bolje od bilo koga znao kako igrati protiv Lionela Messija. Danas se prisjeća:
- Pa kad sam već toliko godina s Leom, logično je da sam mogao malo pomoći - nasmijao se, da bi nastavio:
Odlična komunikacija
- Izbornik i ja imamo odličnu komunikaciju, stalno razmjenjujemo mišljenja, a pogotovo je to vrijedilo za ovu utakmicu. Na kraju, Dalić je taj koji je složio kako ćemo igrati, a ja sam pokušao, zajedno sa suigračima, učiniti što treba. Međutim, to je bio rad svih nas zajedno, pogotovo izbornika i njegova stožera, koji su nas pripremili. Skupa smo to obavili. Mislim, savršeno.
Jedanaesterci? Hladno, kao na treningu, zabio je i Schmeichelu i Akinfejevu, nisu dobili šanse ni koliko ih ima glineni golub na streljani. Možete li sada, smireni, reći što vam je točno prolazilo glavom i koliki ste pritisak osjećali?
- Penali? Kroz sve te igračke godine nekoliko sam ih i promašio, što je sasvim normalno - ponovno se počeo smijati. Lako je danas pričati kad je sve perfektno okončano.
- Kad sam krenuo od centra, gdje smo stajali svi skupa, prema lopti, razmišljao sam o svojim kćerima, kako mi je lijepo s njima, o ženi, kako ćemo uživati kad budemo zajedno. O tome. Htio sam da mi misli budu na nečemu što me veseli i opušta, jer pritiska je bilo dovoljno, pritiska više nije trebalo, to je sasvim jasno. Probao sam da mi u glavi bude ono što je meni najljepše i najdraže, a to su mi kćeri i obitelj. Sve ostalo što se zbilo kasnije svoja je priča. Završilo je kako treba, hvala dragom Bogu što je tako bilo, što sam mogao pomoći svojoj reprezentaciji i svojem narodu, što smo zajedno uživali.
Kad je bilo najkritičnije? Ono uoči jedanaesteraca s Danskom, kad ste kapetanski okupili ekipu i inzistirali - ajmo dobiti za Luku?
- Dug je bio turnir, ali sigurno je najteže bilo s Danskom prije nego što su krenuli penali. Taj kazneni udarac koji Luka nije zabio sve nas je presjekao, mislio sam, je li to moguće, ne može biti, nemoguće je da nam se opet dogodi da ispadnemo kad smo tako blizu. U tom sam času samo htio skupiti momčad, ne kapetanski, nego sam osjećao potrebu da kažem, pa koliko nas je puta Luka izvukao, koliko je puta on bio taj prvi koji je krenuo, sada je na svima nama da napravimo to, da dobijemo za njega, on je to zaslužio. Na kraju nas je dragi Bog nagradio, zajedno smo to učinili, a objektivno, po nogometu kakav smo igrali i po tome koliko Hrvatska vrijedi, više smo nego zavrijedili. Kao momčad.
Prošla je godina dana, koliko ste zadovoljni reprezentacijom, njezinom izgledom i igrama nakon Svjetskog prvenstva? Peh je što se poklopilo da će vam stoti nastup za Vatrene ostati upisan u porazu od Španjolske u Elcheu od 6:0.
Bilo je posljedica
- Ostalo je nekih posljedica od Rusije, ali mislim da sve ide dobrim putem. Vidite da su sve utakmice teške, skupine su neugodne, u kojoj god igrali.
Na kraju smo ga pitali za plasman na Euro; ostala je jesenska završnica, još pet kvalifikacijskih nastupa. Nije igrao s Walesom u Osijeku, znamo da je u stalnoj komunikaciji s izbornikom i najavio je da će biti na raspolaganju izabranoj vrsti od rujna. Ovog je ljeta konačno dobio priliku za pravi odmor nakon rekordnog broja utakmica zadnjih sezona, imao je dovoljno vremena da se i psihički i fizički potpuno oporavi od svega što mu se nagomilalo, ozljeda, umora i frustracija, zbog čega nije bio u nacionalnoj vrsti na kraju sezone.
- Sad opet kad krene ciklus nastupa (od Slovačke 6. rujna, nap. a.) imamo teške utakmice. Moramo biti spremni, želja nam je da hrvatska reprezentacija ostane i dalje čvrsta i jaka i, dakako, sljedeće godine želimo igrati Euro - zaključio je Rakitić, od kojeg očekujemo da u tome odigra veliku ulogu.
Dok je evocirao sjećanja na Rusiju, u glasu su se osjetile emocije, taj 15. srpnja datum je koji ih kod svih nas pobuđuje!