“Učiš? Zar si već počeo pripremati ispite na Trenerskoj akademiji?”, čudim se Ivanu Rakitiću dok prevrće u rukama nešto nalik debelom zborniku. Sjećam se njegova intervjua s početka karijere i u njemu podsjetnika na svečano obećanje majci - završit ću obaveznih devet, ali samo tih devet razreda osnovne škole, prije nego što se potpuno posvetim nogometu jer ja želim igrati, a ne učiti.
- Polako, bit će vremena za učenje. Tek trebam odlučiti što ću raditi u nogometu nakon igračke karijere. Ovo je predsjedničino odlikovanje - smije se as Barcelone u utorak na povratku s hepeninga na Pantovčaku.
Odlikovanje dakle, ili običan dan u uredu Ivana Rakitića. 30-godišnjak sada već kompulzivno skuplja medalje. Nakon četiri sezone s Barcelonom bogatiji je za dvanaest trofeja (jedna Liga prvaka, jedno Svjetsko klupsko prvenstvo, tri La Lige, četiri Kupa kralja, jedan Uefin Superkup, dva španjolska Superkupa), a od nedjelje i utakmice s Betisom može se pohvaliti i krajnje neobičnim trofejnim suvenirom.
- Crveni karton, moj prvi otkako sam u Barceloni. Prije toga sam u četiri sezone sa Sevillom također stigao zaslužiti jedan crveni. Svi koji me znaju s terena posvjedočit će vam da nervoza i agresivnost nisu moje jače strane, bilo bi čak dobro da sam malo agresivniji. Nikada nisam bio grub igrač, ali zalome se i takve utakmice u kojima te sudac za prvi malo neoprezniji start odmah kazni žutim kartonom, a kasnije kada trčiš za rezultatom, prisiljen si ulaziti u rizik pa se dogodi i drugi žuti. Žao mi je, zato što nisam mogao pomoći momčadi da dođe do izjednačenja, ali u prvom redu zato što sada moram preskočiti madridski derbi s Atléticom. Igraju prvi i drugi na tablici, to je igraču uvijek ekstra motiv...
Ove sezone La Liga je otvorenija i napetija nego inače. Prvih šest momčadi stisnulo se u četiri boda, nakon izvjesnog vremena mogli bismo gledati triler-završnicu.
- Prva četiri kluba stala su u bod razlike (korak iza Barcelone trenutačno su Sevilla, Atlético Madrid i Deportivo Alaves, nap.n.). Zaista ne pamtim kada je bilo tako zanimljivo i izjednačeno. Ne postoje suparnici protiv kojih možeš unaprijed upisati bodove. Trebat će dobro rasporediti snage...
Kada je o raspoređivanju snaga riječ, Rakitić je ekspert, prvak žanra. Pripremajući se za razgovor u katalonskom Sportu pronalazim podatak da je u sezoni 2017.-18. potukao konkurenciju odigravši čak 71 utakmicu (60 za Barcelonu, 11 za nacionalnu momčad). Prvi do njega u ‘ligama petice’ je Willian sa 70, pa De Bruyne i Son sa 67 utakmica...
- Odlično, hajde da vidimo hoće li za mene pronaći mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda, ha, ha... Drago mi je pročitati takav podatak jer to znači da je iza mene plodna sezona. Odigrao sam puno utakmica, otišao daleko i s klubom i s reprezentacijom, iako ne bih imao ništa protiv da sam skupio još poneki nastup. Aludiram, naravno, na Ligu prvaka iz koje je Barcelona ispala prerano, već u četvrtfinalu. Jesam li umoran? Iskreno - nisam. Dobro sam se odmorio nakon Svjetskog prvenstva, napunio sam se novim motivima i radujem se svakoj utakmici, svakom treningu.
Nije lako ‘preživjeti’ taj tempo i izbjeći ozljede. Postoji li neka tajna u vašoj dnevnoj rutini?
- Pazim se kao što to čine i sve moje kolege. Svjesni smo da je sezona maraton i da treba paziti na svaki detalj. Kako treniraš, koliko se odmaraš, što jedeš, što piješ...
Što jedete?
- Imam intoleranciju na gluten. Prošlo je već dvije godine otkako sam to otkrio nakon čega sam morao potpuno promijeniti ishranu. Nije bilo lako, na početku je bilo neugodno, a sada već polako postaje navika. Jedem puno povrća i ribe, osjećam se bitno lakši i poletniji na terenu.
Premda se 2015. godine uspeo na krov Europe i zabio gol u finalu Lige prvaka, prošla sezona zapravo je bila vrhunac u karijeri Ivana Rakitića. Ne radi se tu samo o finalu Svjetskog prvenstva i trofejima s Barcelonom, već o cementiranju statusa u javnosti. General na sredini terena, idealan Busquetsov partner, najzahvalniji Modrićev bodyguard, natječu se novinari dok portretiraju hrvatskog veznjaka.
- To je pozitivno i poticajno, ali nije presudno jer nogomet je kolektivni sport i momčad uvijek stavljam na prvo mjesto. Ako me pitate za Busquetsa, meni je zapravo velika čast igrati s njim u tandemu. Mi se izvrsno razumijemo na terenu, a odlično se slažemo i izvan njega jer je Sergio izvanredan karakter. O Luki Modriću neću niti govoriti. Luka mi je poput brata, sva priznanja koja ove godine prima, to je kao da ih sam primam. Sve smo to zajedno ostvarili...
Kako je igrati s Busquetsom, a kako protiv njega?
- Pored sebe uvijek želim imati najbolje igrače, tako da sam puno sretniji kada je Sergio na mojoj strani. Kada znaš da je na terenu uz tebe ili iza tebe, automatski spustiš ručnu kočnicu, osjećaš se sigurnije. Protiv njega je teško jer znaš da je pametan, lukav, da strašno dobro čita igru. On je tihi lider momčadi.
Što vam u pripremi dvoboja sa Španjolskom znači onaj teniski poraz iz Elchea? Je li to crvena krpa ili samo jedna u moru utakmica tijekom sezone?
- Ne, ne može biti samo jedna od utakmica, jer bilježi se kao rekordni poraz u trenutku dok se dičiš naslovom svjetskog doprvaka. Nažalost, mi smo tada još bili u šampanjskom raspoloženju iz Rusije, a u međuvremenu smo ostali bez Mandžukića, Ćorluke i Subašića, pa se ozlijedilo još nekoliko važnih igrača. A budimo realni, mala smo zemlja i nemamo bazu od 200 kvalitetnih nogometaša pa da lako zakrpamo baš svaku rupu. Taj Elche došao je u najgorem trenutku za nas, ali nadam se da smo naučili nešto iz visokog poraza. Želimo pred punim Maksimirom pokazati da smo ljetos zasluženo otišli do finala Svjetskog prvenstva, da smo i dalje pravi, ozbiljni, moćni.
Španjolska je dolaskom novog izbornika potpuno napustila orijentaciju na posjed i okrenula se brzom i okomitom nogometu. Radili ste s Luisom Enriqueom u Barceloni, kakav je dojam ostavio?
- Iznimno je pedantan, sustavan, minuciozan u pripremi utakmice. On i suradnici u stožeru analiziraju baš svaki detalj, ništa se ne prepušta slučaju. Ne bih rekao da je Enrique potpuno odustao od posjeda, voli on i dalje kontrolirati loptu i ritam utakmice, ali još više voli tražiti ispražnjene džepove terena i koristiti prostor. Puno smo kod njega radili na tom segmentu igre. Enrique je izvrstan trener.
Ali ponekad ostavlja dojam prznice, bez takta za odnos s igračima. Evo, na primjer, njegov odnos s Jordijem Albom. Opterećuje li to svlačionicu “la roje”?
- E, to ćemo tek vidjeti... Govorimo o možda najboljem lijevom beku na svijetu, koji je bez pravog objašnjenja u jednom trenutku ispao iz nacionalne momčadi, a sada je opet tu. Iskreno, ja bih više volio da ga nema u konkurenciji, jer kao njegov suigrač u Barceloni odavno sam shvatio da je Jordi Alba fantastičan igrač. Poznavajući obojicu kao top profesionalce, mislim da će oni ipak momčad staviti u prvi plan.
Kako gledate na Ligu nacija? Hoće li zaživjeti kao prestižno natjecanje ili je to samo atraktivan intermezzo između dva velika turnira?
- Kada s druge strane imate Španjolsku, jednu od najboljih svjetskih reprezentacija, ne razmišljate zove li se natjecanje Svjetsko prvenstvo, Liga nacija, ili je riječ samo o prijateljskoj utakmici. Španjolska je sama po sebi veliki motiv, još veći kada znate da vas čeka pun Maksimir euforičnih navijača. A što se tiče Lige nacija, njoj će vjerojatno trebati još neko vrijeme da zaživi, ali vidim je kao interesantan pokušaj, iskorak u dobrom smjeru za nogomet.
Samo tri dana poslije dolazi Wembley. Još su svježi foršpani Rakitićeve golčine Tottenhamu u hramu nogometa...
- Tamo je privilegij igrati, jedan od tri ili četiri meni najdraža stadiona, a igrao sam na puno veličanstvenih stadiona diljem svijeta. Nakon toliko godina karijere još uvijek ih upoznajem. Zimus sam tako prvi put zaigrao u Dallasu na fantastičnom AT&T stadionu, najskupljem u povijesti, uz Wembley jedan od najimpresivnijih. Veselim se svakom dolasku na taj kultni stadion...