Soccer Football - World Cup - The Croatia team return from the World Cup in Russia - Zagreb, Croatia - July 16, 2018 Croatia coach Zlatko Dalic and Luka Modric on stage during celebrations REUTERS/Antonio Bronic
REUTERS/Antonio Bronic

'RUSIJA NAŠIH SNOVA'

IZBORNIK VATRENIH PROGOVORIO O VELIČANSTVENOM DOČEKU Htio sam doći u Hrvatsku s Modrićevom desetkom, nismo prvaci svijeta, ali imamo najboljeg igrača

AUTOR:
    • Zlatko Dalić

  • OBJAVLJENO:
  • 07.12.2018. u 22:52

  • Sportske novosti ovog tjedna objavljuju odabrane dijelove iz autorske knjige Zlatka Dalića 'Rusija naših snova' koja će od 8. prosinca biti na kioscima. Izbornik u njoj otkriva pozadinu veličanstvenog pohoda kroz Rusiju, njegov pogled iznutra, kako je pripremao, donosio odluke i vodio Hrvatsku do povijesnog pothvata.

    Ispratili smo obitelji na prvi jutarnji avion iz Moskve, preda mnom su dva-tri sata uoči povratka. Torbu po torbu, pakiranje traje, no prošaran sam bojama tuge. Osjećam se prazno kao da sam sve izgubio. Nakon 36 dana vraćamo se kući, a u sličnom su raspoloženju i igrači. Nitko nije oka sklopio do jutra, tek se tada javio umor. Prvi smo put kasnili na autobus petnaestak minuta. Cijeli Mundijal odazivali smo se točno poput vojske na sirenu. Pojedini su spavali na putu do zračne luke, za neke bih rekao da su se drijemajući na nogama ušetali u avion. Rijeka Moskva pomalo klokoće ispod brodica. Sjetno je ozračje…

    Na aerodromu ovacije Hrvata koji su se tamo zatekli, ali i Rusa. Razbudilo me. Počnem se javljati na telefon koji je neprekidno zvonio, pozivi iz Hrvatske dominirali su o dočeku, prijemu kod Predsjednice koja nas je odlučila odlikovati, hoćemo li se sa zagrebačkog Trga vratiti u zrakoplov i večer zaključiti na splitskoj rivi?

    Soccer Football - World Cup - The Croatia team return from the World Cup in Russia - Zagreb, Croatia - July 16, 2018 Croatia's Mateo Kovacic and Luka Modric on stage during celebrations REUTERS/Antonio Bronic
    REUTERS/Antonio Bronic
     

    Tko će govoriti, koga treba zvati da pjeva, odjednom sam opterećen preko glave sa svim što uopće ne želim. Zagrebačke organizatore svako je malo nešto zanimalo, splitski su bili uporni da produžimo podno Marjana. Lijep je interes koji je pokazan za nas, međutim, nismo mogli udovoljiti svima.

    Igrači su odlučili, priopćavaju mi:

    - Na Jelačić-placu želimo da nastupe Mladen Grdović s “Nije u šoldima sve” i Marko Perković Thompson s “Lijepa li si”. I svakako da bude “Moja domovina”.

    S tim su pjesmama u Rusiji proslavili svaku pobjedu, postale su naš zaštitni znak, brzo smo se dogovorili. Avion je kasnio. Po prvotnom planu trebali smo letjeti čarterom koji je osigurao HNS, no Vlada RH poslala je zrakoplov Croatia Airlinesa, imena “Istra”. Normalno je da se vratimo Croatijom. Na njemu piše “Bravo, vatreni”, na svakom sjedalu “kockice”, divan je osjećaj. Nas je malo i svi su imali dovoljno mjesta da se raskomote.

    U prvom redu, kao i obično, sjedimo Zorislav Srebrić i ja desno, a Davor Šuker lijevo. Stožer i igrači po rasporedu kao na cijelom turniru.

    Nikome nije do priče

    Na polasku vrtlog osjećaja, svako malo prevlada drugi, tek je tanka koprena bačena na poraz u finalu i nikome nije do priče. Mnogi kunjaju, ponetko nešto komentira sebi u bradu,  tu i tamo prenesemo jedan drugom što smo čuli o događanjima u Hrvatskoj i dočeku koji nam je priređen. Ekipa je utonula u san.

    Zagreb, 160718.
Na Trgu bana Jelacica organiziran je svecani doceka srebrnih nogometasa sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
    Foto: Dragan Matic / CROPIX
     

    - Dragi naši “vatreni”, sudionici hrvatske nogometne oluje Rusija 2018., Hrvatska kontrola zračne plovidbe vas s ponosom pozdravlja i želi vam dobrodošlicu u hrvatski zračni prostor. Hvala na iskazanom zajedništvu i još samo jedna riječ - Neopisivo - u jednom času zagrmi s razglasa.

    - Upravo smo ušli u hrvatski zračni prostor, pred nas su stigli MiG-ovi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva - istakne kapetan.

    Pa još jedna krasna rečenica:

    - Pobjednička Hrvatska vojska pozdravlja “vatrene”. Dobrodošli u Hrvatsku - zemlju pobjednika!

    Kao da je bačena napalm-bomba. Avion je počeo “gorjeti”, nastalo je opće veselje, igrači živnuše, razbudili su se u trenu, uskoro smo MiG-ove i sami vidjeli, krenuli smo se slikati, navlačiti dresove. Htio sam dres Luke Modrića, ali nisam ga mogao naći, a on je kao jedan od rijetkih odlučio još malo ubiti oko.

    Ćorluka mi je dao svoj, odjenem ga. Netko je pokrenuo akciju da se potpišemo jedni drugima, nastala je šetnja po zrakoplovu, fotografiranje… Već blizu Zagreba, Luka se probudio, nađen je njegov dres, on sam ili tko drugi, nisam siguran, skinuo sam Ćorlukin i obukao taj, i na njemu također zatražio potpise svih igrača.

    Htio sam doći u Hrvatsku s Modrićevom desetkom, nismo prvaci svijeta, ali imamo najboljeg igrača.

    Kolona samo buja...

    Let se oduljio. Nakon MiG-ova na obzoru su Krila oluje. Nastala je euforija. Sušta suprotnost stanju i ozračju na polasku. Provezli su nas iznad Zagreba, svi smo na prozorima i zurimo što se vidjeti može, mnoštvo ljudi već je na Trgu. Veličanstveno.

    Zagreb, 160718.
Na Trgu bana Jelacica organiziran je svecani doceka srebrnih nogometasa sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
    Foto: Damjan Tadic / CROPIX
     

    Jad i tuga koji su me držali tek tada su prošli, osjetio sam iskonski ponos i veselje. Slijećemo. Na pisti čekaju vatrogasci, preko nas šiklja voda, a okolo čovjek na čovjeku. Jedva smo čekali “istrčati” van. Dogovor je da prvi krenemo Luka, predsjednik Saveza Šuker i ja s hrvatskom zastavom.

    Otvaraju se vrata, pred nama ljudi u dresovima koji rade na aerodromu, silazimo na pistu. Bus je bio spreman, ali u raljama navijača. Desetak minuta slikali smo se i pjevali. Bus je otvoren, na kat, slažemo se po njemu, mislim - to je to, što ima ovdje ljudi, otpratit će nas, za pola smo sata u centru. Svi telefoniramo, javljaju da je grad pun, nestrpljivi smo da što brže dođemo do Trga.

    Vozačica konačno počinje pikati gas. Lagano, deset na sat, jer gužva ne jenjava. Visimo na ogradi, mašemo, pozdravljamo okupljene, oni pjevaju, u špaliru smo, ne vidimo mu kraja. Stanemo na rampi, nagađam - sad će se otvoriti cesta, ali nikako. Ne prestaje. Trče za autobusom, pružaju nam ruke, daju igračima ”petice”, u tom sam času zaplakao. 

    Nisam mogao sakriti emocije. Toliko naroda u zračnoj luci i na cestama oko nje.

    Sjećam se dočeka “brončanih” 1998. godine. Imao sam u glavi te scene, i tada je bilo puno navijača, ali ni izdaleka toliko. Bus im je bio zatvoren, ne kao naš, ovo je prekrasno.

    Ispred su motoristi, a specijalci s obje strane prate nas pješice. Vjerojatno su mislili da će prevaliti petsto metara, sjesti u automobile i gotov posao. No, što smo dalje, kolona samo buja, pred nama, oko nas, iza nas, gdje god se tko okrenuo. Fascinantno, kako su ti momci u uniformama krenuli veselo, nasmijano, tako su i završili put.

    Nisu pokazali niti jedan znak nervoze, premda su bili vjerojatno i umorni, i žedni, možda i gladni. U jednom trenutku Šime Vrsaljko skočio je i sjeo na motor, vozeći se na njemu neko vrijeme.

    Iz drugih medija