Ivan Perišić i Andrej Kramarić moraju profunkcionirati kao partneri, to Hrvatskoj treba da bi imala ubojitu igru. Ne bismo se začudili da do lipnja i Walesa izbornik, bude li prisiljen nuždom, ponudi neki drugi izgled napada za juriš na bojovnike Ryana Giggsa, koji Perišića neće ni uključivati, međutim pravi Perija treba Vatrenima.
Ako je nogomet metafora života, njihova loša komunikacija na terenu metafora je igre postmundijalske Hrvatske. Hoće li Kramarić dodati Perišiću, hoće li Perišić dodati Kramariću... česta su pitanja u nogometnom miljeu još od Svjetskog prvenstva gdje je Andrej u nekim utakmicama htio sam riješiti akcije, a Perija to popratio s neobičnom žustrim gestikulacijama. I nagnao promatrače na pomisao da među njima postoji animozitet.
No, Kramarić i Perišić izvan terena u vrlo su korektnim odnosima, nisu najbolji prijatelji, ali nisu hladni, kamoli da bi se gledali preko ciljnika. Na igralištu nikako da prorade kako bi valjalo.
Klizi iz tračnica
Na Groupama Areni u nedjelju ponovno su djelovali kao nekompatibilni elementi, “kratki spoj” u nogometnoj izvedbi: Perišić se sprema na šut, Kramarić mu gurne loptu s noge, što, srećom, završi golom Rebića, pa Perišić ide s lijeve strane dvaput, Kramarić je sam pred vratima, ali pas mu ne dođe. To je samo dio problema...
Teško bismo povjerovati da postoji zle krvi. Kramarić je golgeter, koliko ga god treneri gurali iza špica, on ima instinkt za pogodak, kad se nađe u šansi za šut, kao i kod brojnih strijelaca ponekad prevlada “kokošje sljepilo” i vidi samo gol. Javlja li se slobodan Perišić, Modrić ili njegov tata Joža, svejedno... Ništa osobno. Za to Dalić ima ponešto razumijevanja. On je najbolji realizator kojeg imamo i status mu ne bio smio biti upitan, ionako se teško tresu mreže. U formi je, njegova je karijera u usponu. Nikad nije naglo odskočio, konstantno se postupno penje i danas je visoka klasa. Gol Azerbajdžanu još jedna je potvrda majstorstva, ali treba mu kvalitetnija pratnja da bi i u nacionalnoj vrsti davao najbolje od sebe. Od njega Kockasti mogu dobivati i više.
Perišić je, međutim, daleko od najboljih dana, karijera mu već dvije godine klizi iz tračnica s iznimkom pojedinih utakmica na Svjetskom prvenstvu i alarm “divlja”. Hrvatska ima heroje koje će slaviti dokle bude naroda i zemlje, Srebrne, veličina čijeg dometa nikad neće izblijedjeti. No, Vatreni žele na Euro, traže se nove pobjede i spektakularni dometi. Kao što je ekipa u Rusiji to postigla s golemim entuzijazmom, uz mnogo igračke vrijednosti, isto je nužno za buduće pothvate. Jedan od većih problema nacionalne vrste je što pojedini zaslužnici, u prvom redu Domagoj Vida i Ivan Perišić, a nije daleko ni Marcelo Brozović, ne igraju ni približno na razini koja je potrebna da budu u reprezentaciji. Ime i minule zasluge drže ih ovog časa među odabranima, do lipnja su dva mjeseca i teško je reći kakva će biti konačna Dalićeva odluka, ali ne vrate li koncentraciju, posvećenost i izvedbe po kakvima ih pamtimo iz najboljih izdanja, nije isključeno da neki od njih Wales gledaju s klupe, možda i na televiziji.
Tri činjenice mogle bi sugerirati Perišićevu “smrtnu presudu” što se tiče mjesta u prvih 11: izbornikovo javno priznanje da je već uoči polufinala u Moskvi bio na rubu da ga izostavi iz početnog sastava jer nije davao koliko se od njega očekivalo, a i ranije u Americi je poručio da ga je Rebić u tom času preskočio, kritike za izvedbu u Budimpešti gdje se trgnuo tek u zadnjih desetak minuta, nakon slabe predstave s Azerima i konačno komplimenti na račun Josipa Brekala.
Svi su bili junaci
Perišić o sebi ima vrlo visoko mišljenje, a ne potvrđuje to igrama. Ni u Interu, niti za Hrvatsku. Kako ga dići? Kako uigrati s Kramarićem, a potrebno je i jedno i drugo? Najjednostavnije bi bilo gurnuti u vatru Brekala, lijevo krilo odlično je mjesto i za Rebića, ali kad je pravi, takvog igrača kao što je Perišić Hrvatska nema. Nije to nijedan od njih. I moćan i španer, i zabija i asistira.
Vuče, štoviše nosi napade. Samo on je mogao na onakav način donijeti dva gola za finale u Ruusiji. Možda će postati, sad nije. Kad je igrao vrhunski Hrvatska je pobjeđivala, svi su bili slavljeni, junaci. Kad se gubi, redom su komentari da najviše nedostaje njegov udio. Zaključak je jasan: Ivan Perišić ključna je prijelomnica igre Hrvatske. Hoće li biti vrhunska ili ne. Međutim, ako “nije svoj” bolje da sjedne na klupu. I promisli. Nezadovoljstvo zbog nerealiziranog transfera u Englesku i sve što se događa u Interu spustili su ga za dvije stepenice. Iz te točke treba rješavati problem...
Idealno bi bilo da vrati “staro lice” i konačno se “nađe” s Kramarićem. Namijesti mu mnogo više pogodaka od jednog Španjolskoj i obrnuto. U tom slučaju završnicu kvalifikacija čekali bismo s osmijehom na licu. Ili će Dalić doista biti prisiljen zamijeniti Periju s drugim... Isplati ga se čekati, ali ne može dovijeka.