Četvrt stoljeća kasnije stvari poprimaju drugačije arome. Onomad, u vrijeme Domovinskog rata, nogometna je priča bila znatno više od nogometa. Uvijek je, doduše, tako, ali prije 25 godina to je bio drugi, drugačiji svijet.
U hladnom i sivom Tallinnu, centru Estonije, 4. rujna 1994. godine upaljen je plamen Vatrenih. Toga su dana Hrvati prvi put igrali natjecateljsku utakmicu. Počinjale su kvalifikacije za Europsko prvenstvo čiji je domaćin bila Engleska 1996. godine. “Nogomet se vraća kući” bio je moto tog Eura. U hrvatskom slučaju moglo se govoriti o rođenju senzacionalne zbilje, ne samo nogometnog okvira.
Povijest Vatrenih u svom začetku ima iznimnu snagu emocije vremena u kojem se stvarala samostalna Hrvatska. Nogometna reprezentacija bila je poruka svijetu o novoj državnoj stvarnosti Hrvatske. Reprezentacija je tada ne samo imala neupitno patriotski osjećaj i izraz nego je i nagovještavala da ima svjetsku vrijednost. U prvoj polovici 90-ih članovi hrvatske reprezentacije bili su važni igrači velikih europskih klubova, igrali su u najprestižnijim ligama. Svi zajedno u jednoj momčadi, Vatreni su slali jasne signale da nova Hrvatska svijetu donosi novu veliku nogometnu vrijednost. Tallinn je bio nulti dan jednog dijela povijesnog puta koji je prošle godine ovjeren “top class” žigom srebrnog kova na svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Dojmljiv tandem
Godina 1994. zapravo je bila osobito važna u povijesti reprezentacije, a onda i hrvatskog nogometa uopće. Mnogo se toga događalo kao produžena uvertira od devet mjeseci stvaranja prve natjecateljske priče. Početkom te godine tadašnji predsjednik HNS-a Mladen Vedriš, čiju će sadržajnost, autoritet i karizmatičnost teško ikada više postići neki od čelnika Kuće nogometa, povukao je potez koji je izazvao dosta prijepora u široj javnosti.
Željan da najbolji stručnjaci vode Hrvatsku, Vedriš je dogovorio da se u njen stožer, koji je dotad kao izbornik vodio Vlatko Marković, uključe Tomislav Ivić i Miroslav Blažević. Dakako da je to bio svojevrstan signal Markoviću da mu se ne vjeruje. S “onim tamo”, kako je tada aludirao na Miroslava Blaževića, nije prozborio riječ 14 godina. I naravno da je prijedlog da mu “taj” bude suradnik u stožeru, uz neprijepornog stručnog autoriteta Ivića, nije odgovarao.
Marković je želio za asistente svoju verziju splitsko-zagrebačke sinergije, Stanka Poklepovića i Ivu Šuška, i kada je postalo jasno da pat-pozicija koja je nastala ima samo jedan izlaz, dogodila se smjena. Na dan 28. veljače 1994. godine Marković je smijenjen, a HNS je imenovao Ivića za direktora svih reprezentacija, Blaževića za izbornika A selekcije, a Zorislav Srebrić formalno je postao ono što je već odavna radio - tehniko reprezentacije.
Tandem Ivić - Blažević djelovao je na papiru dojmljivo. Bili su karizmatični treneri različitih stručnih postavki: prvi temeljit i sustavan, taktički i pristupom tvrdokoran, drugi ležeran, tehničko-taktički anarhičan, a pristupom šarmer i “igrač”. Bile su to dvije oprečne vizije rada koje su simbolizirale sinergiju Zagreb - Split, što je bila karta na koju su politički nadzornici hrvatskog nogometa već tada puno igrali. U medijima koji su pobliže pratili nogomet i poznavali realne odnose postojalo je uvjerenje da uopće nema dvojbe hoće li se taj tandem raskinuti, nego je pitanje samo koliko će se brzo to dogoditi.
Već 9. ožujka novi stručni šefovi okupili su u Zagrebu sve što Hrvatska ima na raspolaganju po kriteriju kvalitete. Čak 40 tisuća ljudi slilo se u Maksimir da bi vidjelo revijalni dvoboj selekcije igrača iz inozemstva, koju je vodio Otto Barić, te selekcije igrača iz HNL-a, kojom je dirigirao Ivan Katalinić.
Još jedna verzija zastupljenosti po kriteriju Zagreb - Split. Ogroman broj gledatelja sasvim jasno ukazuje na tadašnji doživljaj i nogometa i reprezentacije. Golovima Šukera i Vučevića internacionalci su dobili utakmicu, koja je samo praktično naznačila ono što će biti konstanta i forte Vatrenih: igrat će potvrđene vrijednosti u inozemnim ligama, koje se u jakoj konkurenciji taktički i tehnički nadograđuju i napreduju. Na toj su utakmici u reprezentativne redove uključio i Robert Prosinečki.
Prvi jasan iskorak vatrene ideje dogodio se dva tjedna kasnije. Hrvatska je gostovala u Valenciji kao sparing-partner Španjolskoj, koja se spremala za SP u SAD-u. I upravo je Prosinečki, tadašnji as Reala, zapaprio domaćinima prvim golom. Drugi je polučio drugi “španjolac”, Šuker iz Seville, za pobjedu od 2:0, koja će snažno odjeknuti u svijetu. Hrvatska je poslala poruku da ulazi u igru velikih dečki. Ili, kako je tada kazao Aljoša Asanović, jedan od onih koji će prerasti u velikana vatrene povijesti, “igramo aristokratski nogomet”.
Teret nogometu
Svaka pobjeda u Hrvatskoj - do današnjeg se dana to nije promijenilo - ima nuspojavu. Hrani euforiju. Tako je i eho španjolskog gostovanja - za koje je HNS prvi put utržio značajnu gažu od 30 tisuća dolara plus plaćeni svi troškovi i TV prijenos za Hrvatsku - potencirao samopouzdanje naših do razine kada se prelazi u podcjenjivanje drugih. Ono što će kao doživljaj utakmice pokazati uskoro u Tallinnu.
Prije toga, međutim, Hrvatska pod kormilom Blažević - Ivić igra još dvije utakmice. U Mađarskoj s domaćinima 2:2, u utakmici u kojoj nije bilo već tada jasnog lidera Bobana. On je 18. svibnja u Ateni s Milanom igrao finale Lige prvaka, u povijesnom debaklu Barcelone Johana Cruyffa. Jedan od najvećih likova svjetske nogometne povijesti pokazao je svima što znači arogancija u nogometu. Podcijenio je Capellov Milan iz te sezone, da su ziheraši, ne igraju nogomet, jure samo 1:0 rezultat i onda se brane, da bi potom u Ateni njegova momčad, u kojoj je bio i Pep Guardiola, bila potučena s 4:0. Cruyff je tada odlučio da više nikada u svom životu neće biti trener...
Boban je predvodio Vatrene već 4. lipnja u Maksimiru kada je Hrvatska dočekala jednu od velesila nogometa, Argentinu. I to onu koju je predvodio Diego Armando Maradona, koji se tada vratio nogometu nakon 15 mjeseci kazne zbog konzumiranja kokaina. Sponzori su HNS-u pomogli podmiriti 140 tisuća dolara, koliko je bilo potrebno da bi Argentinci, koji su se u Austriji pripremali za SP u SAD-u, istrčali u Maksimiru. Bilo je 40 tisuća ljudi, unatoč lošem vremenu, koji su bili osobito zainteresirani vidjeti i Malog Zelenog. Maradona je igrao svih 90 minuta ogleda koji je završio 0:0. Ubrzo će na Mundijalu opet pasti na doping-kontroli i time na vrlo tužan način zaključiti svoju fantastičnu reprezentativnu eru...
U osmom danu srpnja dogodio se i potres u HNS-u. Nakon pritiska državne politike odstupio je, svojom voljom, predsjednik Mladen Vedriš. Svjestan da će ga uskoro politika i politički marginalizirati, odlučio je da neće biti teretom nogometu. Poslije će se pokazati da je najveći teret nogometu bilo to što više nije imalo takvog čelnika s vizijom, autoritetom i povjerenjem širom zemlje.
Naznaka velikih stvari
Tako smo, eto, došli do prve natjecateljske utakmice u povijesti Vatrenih, 4. rujna 1994. godine. Bila je to 14. partija nove povijesti Hrvatske, posebnog značaja jer je počela borba za bodove s Italijom, Ukrajinom, Litvom, Slovenijom i Estonijom. Očekivalo se šampanjsko igranje i raspoloženje, no na stadionu Kadriorgu bilo je svega samo ne glamuroznog ozračja. Tek dvije tisuće gledatelja, prilično loš travnjak, oblačno vrijeme i sivo izdanje Vatrenih. Toliko sivo da je iz grupe hrvatskih navijača koji su se otisnuli do Tallinna bilo negodovanja. Čak i reakcije iritiranog Bokšića na psovku koja je upućena s tribine.
U Estoniji je tada, kao i u svim daljnjim utakmicama s njima, bilo napornog nogometa. Zatvoreni suparnik, teškoće da se poentira. Prve bodove ovjerili su Vatreni golovima Davora Šukera u 45. i 69. minuti.
Bila je to naznaka onog što će tu prvu eru Vatrenih pratiti do nezaboravnog brončanog uspona 1998. godine: Šukerovi golovi, usponi i padovi igre, ali i rezultati koji su dali za pravo očekivanjima onih koji su, kao Ćiro Blažević, govorili da Hrvatska može do svjetskih visina...