U moru objava po mrežama i portalima netko je objavio slike četiri polufinalne reprezentacije uz tekst: “Četiri europske momčadi bore se za trofej i postolje na SP-u. Ja tu vidim samo jednu.”
Time se bavio i Maradona u svojoj emisiji “Božja ruka” na argentinskoj TV koji je to radikalizirao na način da nije točna teza o “dominaciji Europljana na Mundijalu”, jer i po Maradoni u polufinalu igra samo jedna “autohtona europska momčad”. Hrvatska.
Brojke u ovom slučaju govore, kao i slike, više od tisuću riječi. Za Englesku nastupa 11 igrača s korijenima izvan Otoka, za Belgiju isto toliko, a od 23 igrača u francuskom dresu, gotovo 80 posto, njih 18 potječe iz imigrantskih obitelji.
Nemamo ništa protiv, naprotiv. Hrvatskoj bi i sada sjajno došao jedan naturalizirani Brazilac, Eduardo koji je sazrijevao u Zagrebu da bi prije desetak godina postao ključna figura Bilić Boysa u pohodu na Euro 2008.
Da ga brutalno nije zaustavio engleski mesar Taylor i slomio mu nogu, Eduardo bi kao prvi strijelac prije deset godina uz Modrića i Ćorluku vodio Bilićevu Hrvatsku vjerojatno do europskog trona u Austriji.
Hrvatska nogometna reprezentacije po svemu je čuđenje u svijetu. Još nismo ni svjesni što su napravili Dalićevi izabranici ulaskom među četiri u Rusiji. Odjednom smo zbog Vatrenih svi postali veći, važniji, priznatiji. U redakciji smo zatrpani pozivima kolega iz regije i cijelog svijeta, od Slovenije, Njemačke, Francuske, Španjolske i Engleske, do Amerike i Kine.
Prekidi utakmica
Svi bi željeli saznati sve o Daliću, Modriću, Rakitiću, Subašiću i Vatrenima, o formuli kako je Hrvatska uspjela stvoriti takvu vrhunsku momčad. Kako da im objasnimo, jer što god da kažemo, oni ne mogu shvatiti.
Ne možemo im objasniti nešto što je neobjašnjivo.
Hrvatska je uvjerljivo najmanja i najsiromašnija zemlja u polufinalu. Englezi to ‘prevode’, ima ih milijun manje od Škota i tek nešto više od Velšana, sve skupa kao pola Londona.
Stadioni izgledaju poput černobilske nuklearke, sablasno zjape, a na svim terenima u zemlji samo se na jednom može sa sigurnošću odigrati utakmica nakon prve jače kiše. I to na stadionu koji je izgrađen kao “privremen”, na Rujevici.
Kako objasniti strancu, nogometnom stručnjaku, da je ta reprezentacija, koja je sad među četiri na svijetu, morala zbog kiše prekinuti jednu kvalifikacijsku utakmicu (protiv Kosova) da bi uopće stigla na taj isti Mundijal, i to na najvećem stadionu u glavnom gradu.
I da je ključnu utakmicu u istim kvalifikacijama, već zbog opasnosti od kiše, morala seliti iz jednoga grada na drugi kraj zemlje (iz Osijeka na Rujevicu).
Nismo ni pokušali objasniti da zbog potpuno neobjašnjivih odnosa ta ista reprezentacija godinama ne igra na svom najljepšem stadionu, na Poljudu.
Ili da će zbog tih naših nenormalnih odnosa ta momčad prvu sljedeću službenu utakmicu u svojoj zemlji ponovo morati igrati pred praznim tribinama, i to baš protiv velike Engleske.
Večeras će cijeli svijet gledati spektakl pred 80.000 gledatelja na Lužnikima, a onda zamislite jesenski “spektakl” istih momčadi, Vatrenih i Tri lava, pred hladnim betonom u Maksimiru.
Kako netko od stranaca može razumjeti da najtrofejniji klub države koja igra polufinale Svjetskog prvenstva, Dinamo sa 12 naslova u posljednjih 13 prvenstava, titule slavi pred praznim tribinama, pa da i utakmice Lige prvaka igra u dekoru nedostojnom lokalnog derbija u engleskoj provinciji.
Stasali u HNL-u
Taj isti nesretni klub, Dinamo, odgojio je i dao najviše igrača za polufinale Mundijala, desetoricu, dvostruko više od svih ostalih europskih velikana (Manchester United proizveo je petoricu). Iz Dinama su potekli igrači koji su od aktualnih polufinalista SP-a, njih trojica (Modrić, Kovačić, Mandžukić), ukupno osvojili osam trofeja Lige prvaka.
I pokušajte objasniti da drugi najtrofejniji klub Hajduk, čiji su dres nosila četvorica igrača u svjetskom polufinalu (Subašić, Kalinić, Bradarić, Strinić, a bio bi i peti Nikola Kalinić da zbog iracionalnih razloga nije okrenuo leđa momčadi), te da tamo svoju priliku nikad nisu mogli dobiti Modrić, Perišić ili Rebić, ignorira Mundijal kao da Hrvatska tamo ne nastupa.
Iz takvog okruženja i nogometne klime, Hrvatska polufinale SP-a igra sa 21 igračem (svi osim Ivana Rakitića, “Švicarca iz Sikirevaca”), koji su potekli u tako (ne)posloženom hrvatskom nogometu i napravili velike karijere u europskom nogometu.
Svi su oni autentični hrvatski proizvodi, najbolje od Hrvatske.
Nijemci su napisali da su “Hrvatsku iz pepela podignula djeca rata”, jer su prognaničke kalvarije prošli Modrić, Lovren, Mandžukić, Ćorluka… na čelu s izbornikom i braniteljem Zlatkom Dalićem. Tu su pronašli motiv otkud našoj momčadi takav karakter i zanos, hrabrost i čvrstina u presudnim trenucima.
Točno, bez svega toga, bez srca i duha zajedništva, samopouzdanja i gladi za uspjehom, ne bi bilo velikog rezultata.
U temelju svega je ipak da Hrvatsku predstavljaju vrhunski nogometaši i sportaši, majstori lopte i igrači koji nisu slučajno članovi najbogatijih klubova koji priznaju samo najveće trofeje. Da, stigli su do tamo voljom i upornošću, no ne bi bili tamo da nisu vrhunske nogometne klase, savršeno utrenirani i taktički obučeni.
Da pojednostavimo, evo kako je u Rusiji prošao Ronaldo bez Modrića ili Messi bez Rakitića. A i oni, koji su ekstra od ekstra klasa, željeli su svjetski tron više od svega.