Za tjedan dana, 31. svibnja, u Omišu pjevat će nebo i zemlja. Izbornik Dalić u srijedu, 29. svibnja, u Splitu okupit će reprezentaciju za utakmicu s Walesom u Osijeku 8. lipnja, a Vatreni će sljedećeg petka uveličati 100. rođendan omiških gusara i, prema zanimanju, Wembley ne bi bio dovoljan da primi sve navijače iz Dalmacije, dalmatinskog zaleđa, Bosne i Hercegovine koji žele uživo vidjeti Srebrne iz Rusije.
Spektakl u Omišu poslat će čistu sliku i jasnu poruku kakav bi veličanstveni dekor dočekao Vatrene na Poljudu u službenoj kvalifikacijskoj utakmici protiv Mađarske u listopadu, za dugo očekivani i toliko željeni povratak na Poljud, kojem se raduju svi koji uistinu vole nogomet, počevši od Dalića do svih reprezentativaca.
Bez ultimatuma
Za 95 posto Hrvatske to je logični i jedni mogući scenarij, normalna situacija da omiljena nacionalna selekcija, koja nam je lani priuštila ljeto iz najljepših snova, igra u “gradu baluna”. Nije normalno da je u protekla gotovo tri desetljeća odigrala premali broj utakmica na najljepšem stadionu i nije normalno da se sad o tome uopće mora pregovarati, voditi tihu i tajnu diplomaciju, ispunjavati uvjete i zahtjeve i baviti se s priopćenjima s kojima izbornik i momčad koji pripadaju cijeloj Hrvatskoj objektivno nemaju nikakve veze.
Preko nacionalne reprezentacije ne mogu se i ne smiju prelamati nikakvi ultimatumi i to je jedina normalna, ultimativna polazna točka za razgovore. Kao da bi bilo normalno da bilo tko iz Osijeka, Rijeke ili Zagreba postavlja uvjete i traži svoje benefite za utakmicu Hrvatske u svom gradu? No, moramo biti svjesni realnosti da je postalo i “normalno” napisati da će “Hrvatska gostovati u Splitu”. Hrvatska će gostovati u Hrvatskoj!?
Kako bilo, datum se približio, Hrvatska je korak do povratka na Poljud, dalmatinski puk raduje se Vatrenima u Omišu i budući da 95 ili 98 posto onih koji to žele ipak nije 100 posto, uslijedio je protuudar onih koji u zajedništvu i poniznosti kojom su Dalićevi Vatreni nadahnuli Hrvatsku, u bilo kakvoj pozitivi vide smak svih svojih “ideala”.
Dabogda sve izgubili, kako nastaviti “revoluciju”, strategiju “što gore, to bolje” koja počiva na konfliktu i “borbi protiv neprijatelja”, ako “neprijatelj” pruža ruku, pa i okreće drugi obraz. Koncept “sami protiv svih” postao bi besmislen, gubi se tlo pod nogama i otud agresivna, histerična reakcija da se po “neprijatelju” udari svim sredstvima.
Prvi se na udaru, ni kriv ni dužan, našao novi Hajdukov dopredsjednik Lukša Jakobušić, uspješni i sposobni dubrovački gospar koji se dokazao vođenjem Vaterpolskog kluba Jug do povijesnih pet trofeja u jednoj sezoni, pravi hajdukovac i torcidaš, zato što je izborniku Daliću čestitao što je preporodio već ugasli Varaždin i nesebično mu pomogao na povratku u Prvu ligu.
Valjda je krimen čestitati onima koji su do uspjeha došli poštenim, ustrajnim radom? Je li to prozivkom Jakobušića odaslana poruka da uspješni i vrijedni nisu poželjni, da smetaju?
Kulminacija ovotjedne histerije, u cajtnotu, a u svrhu produbljivanja animoziteta prema HNS-u i Vatrenima, očajnički je pokušaj s manipulacijom na štetu najmlađih nogometaša, s izokrenutom, lažnom pričom da su “Hajdukova dica” pokradena u finalu Pionirskog kupa u Slavonskom Brodu. Zar treba prihvatiti da se djecu manipulacijama odgaja tako da kroz sport nauče mrziti i vrijeđati druge, da ih se potiče na skandiranje “mrzim Dinamo srpsko ime to” i na druge uvrede sportskim rivalima iz Osijeka i Rijeke. I da se to besramno proglašava “dočekom heroja”, borbom za red i poštenje, a s transparentom “kontra zakona, kontra zabrana”. Zar su nametnute toliko poremećene vrijednosti da se mediji kao ozbiljno moraju baviti ekspertizom suđenja na pionirskoj utakmici!?
I toliko izokrenute da se preko dječje utakmice šalju prijeteći ultimatumi “ili mi ili oni, do kraja”, uz potpis s najcrnjih revolucionarnih proglasa “smrt HNS-u”, a da uz takav proglas na stranici dotične navijačke udruge stoje komentari o “sačekušama” za suca pa i jezoviti: “I za Čuljka ima Jihadi John (ISIS-ov krvnik).”
Poruke smrti
Na slučaju Brune Marića, sada žrtvovanog za više ciljeve da bi se udobrovoljili splitski zahtjevi, a prije dvije i pol godine brutalno napadnutog u Stobreču, lako je zaključiti da nije potrebno puno da se s prijetećih riječi prijeđe na (ne)djela. I zar je postalo normalno da na prijetnje i poziv na nasilje nema odlučne i razumne reakcije, da nijedna institucija ne reagira na govor mržnje, makar su u tu kampanju smišljeno uvučena djeca, dok javna pravobraniteljica za djecu i mladež reagira i na, u usporedbi s ovim, puno blaže oblike kršenja njihovih prava.
Kakva bi reakcija institucija i cijele javnosti bila da se uputi javni proglas s potpisom “smrt Predsjednici” ili “smrt Vladi” ili “smrt SDSS-u”. Ili HNS nema pravo na zaštitu jer nogomet ovoj državi i nije toliko važan koliko smo željeli vjerovati nakon Rusije.
Odgovor koliko je uistinu važan dobit ćemo vrlo brzo, jer otkucava rok za prijavu domaćinstva utakmice s Mađarskom u listopadu. Ili će se iscenirati nove podjele da se Split izolira od Vatrenih i da se nogomet prepustiti onima koji svoje proglase završavaju s porukom “smrt”.