Bilo je “sibirskih” 8,5 Celzijevih stupnjeva, a bilo je toplo, vruće kao ljetos u Rusiji.
Maksimir kao mundijalska arena, vatreni ratnici u zanosu, hrvatski navijači u transu. San ljetnih ruskih noći preslikan u zagrebačku jesen i, koje li simbolike, baš u socijalističko zdanje od stadiona, u “sovjetskog betonskog monstruma” zaboravljenog u vremenu.
Ako se uopće sumnjalo, valjda više nema dvojbi da vatrena ruska priča nije bila prolazna ljetna avantura, plod neviđenog ljetnog čuda i nedokučivog, nebeskog plana pretvorenog u turnir koji nam se više ne može ponoviti, jednom i nikad više.
Hrvatska je protiv Španjolske ponovo bila Hrvatska iz ruskog pohoda, onakva kakva je osvojila srce svijeta - momčad koja se viteški i časno bori do kraja, koja diše zajedno i ne odustaje, koja pada ali se ne predaje, u kojoj se igrači bore u sinergiji s navijačima i dižu jedni druge, uzajamno si daju poticaj i inspiraciju, kao primjer za bolju i ljepšu Hrvatsku kakvu želimo i izvan nogometnog terena.
Sve je to ponovo bila Hrvatska protiv Španjolske, protiv reprezentacije koja je obilježila proteklo desetljeće, svjetskog i dvostrukog europskog prvaka.
Ovo je godina, i to treba naglasiti, doba Dalićeve Hrvatske. Momčad je uvijek ogledalo trenera, ona uvijek slijedi i zrcali duh, karakter, osobnost prvog među njima. I igra točno onako kako je vodi i kakav je Zlatko Dalić, ponizno, a odlučno i beskompromisno. Bez intencije da sebe ističe u prvi plan, a potiče sve u momčadi da pruže najbolje od sebe. Veličina trenera je da izvuče maksimum iz momčadi, a Dalićevi Vatreni igraju iznad svih granica.
Odluka da u maksimirskom trileru, u potpuno otvorenoj utakmici umjesto prokušanih Rakitića i Rebića bez kalkulacija u vatru gurne dečke iz U-21 selekcije, Vlašića i Brekala, pa onda još zaoštri meč ubacivanjem Pjace umjesto strijelca Kramarića, spada u trenerske poteze za antologiju. Kao i odluka da promovira Tina Jedvaja kao lijevog beka i ohrabri ga da duboko ulazi u španjolski šesnaesterac i da oba pogotka zabije - s desne vratnice.
Slične rizike preuzeo je možda jedino Slaven Bilić kad je momčad za Euro 2008. dao u ruke tada mladcima u potrazi za afirmacijom: Modriću, Eduardu, Ćorluki, Rakitiću… Tada su nastali i Bilić Boysi koji su na svjetsku scenu stupili senzacijom na Wembleyju 3:2.
Simbolično, tada je započela i španjolska era okrunjena s dvije europske i svjetskom titulom, a Slaven Bilić posljednju je utakmicu kao izbornik baš vodio protiv Španjolske na Euru 2012. kad ih je nadigrao, ali ipak ispao poražen 1:0. Na Wembley sutra marširaju Dalić Boys. Englezi ih dobro pamte iz Moskve.
Dalića za maksimalni rizik protiv Furije nije pokolebala ni obeshrabrila šestica iz Elchea nakon koje smo uveli novu gradaciju - 2:0 neugodan poraz, 4:0 težak poraz, 6:0 dobrodošla lekcija. Trpko se smiješio na prigodne viceve: Budi me supruga, “ajde, sedam je”, skačem “zar opet Ramos?”
Luis Enrique i Španjolci sad mogu skočiti sa “zar opet Jedvaj?”. Ili zapamtiti dvije igre riječi: “Jedva(j) izgubili” i “zabio im Je(dva)j”. Jedva(j) smo ih dočekali.