Koliko god se romantičarski pozivalo na neka prošla vremena, što je u biti najlakše za nametnuti neke teze (pamte se bolje stvari), svatko tko se bavio kolektivnim sportom dobro zna da ne postoji apsolutna homogenost.
U grupi gdje je 20-30 igrača na okupu, uvijek postoje karakterne različitosti i načini izražavanja istih. Neki su igrači vrlo otvoreni, drugi su introvertirani, netko lako plane, drugi trpe u sebi. Reprezentacija je drugačija grupacija u odnosu na klupsku iz dva razloga. Prvo što se okuplja periodično, druga jer je sastavljena od igrača koji nisu samo karakterno različiti, nego dolaze iz drugačijih klubova, mentaliteta, momčadske igre i ponašanja. Fame o monolitnosti unutar reprezentacija uglavnom su nategnute teze, podupirane pozitivom pogotovo kad se postižu dobri rezultati. Kada rezultati izostaju, onda je pitanje homogenosti tretirano jednim od važnijih uzroka neuspjeha...
Sacchi i Capello
Hrvatska nije izuzetak od takvih navika. U 25 natjecateljskih joj godina u dresu Vatrenih bilo je mnoštvo igrača koji su generacijski, karakterno, mentalitetom i inim faktorima različiti. Dakako da je bilo i grupiranja, odnosno igrača koji se više slažu jedni s drugima, pa i onih koji nisu bili baš u nekoj prijateljskoj razini odnosa s drugima. To nije nešto čudno, jer za razliku od klubova, gdje su stalno zajedno i razvijaju bolje odnose, reprezentativci se nađu svakih mjesec-dva, u kratkim boravcima, unutar grupe koja se vrlo često i mijenja u svom sastavu. Igrači upućeni u odnose u drugim reprezentacijama oduvijek su nam govorili da je zapravo Hrvatska jedna od rijetkih momčadi koja ima visoku razinu homogenih odnosa, ali i osobite privrženosti državnoj selekciji. O tome su znali često govoriti, primjerice, Arrigo Sacchi i Fabio Capello kad su tumačili zašto Croazia, kao mala zemlja ima tako snažnu reprezentaciju.
Sve to, naravno, ne znači da među igračima nije bilo kratkih spojeva, više ili manje zahlađenih odnosa. Bilo ih je, ali je upravo prethodno rečeno, ta privrženost nacionalnoj momčadi i uzvišenost statusa reprezentativca bio ključan faktor prevladavanja svekolikih taština unutar četvrt stoljeća povijesti Vatrenih. Zato i nije bilo nekog razvijanja animoziteta odnosno značajnijih sukoba koji bi prešli granicu uobičajenih iskri između suigrača...
Primjerice, uoči SP-a u Japanu 2002. porječkali su se Alen Bokšić i Davor Šuker. Povod je bilo pitanje nekih troškova za igrače, a koje je, po Bokšiću, Šuker “prenaporno” tražio u ime igrača. Ostalo je na tome, jer su u konačnici oni bili “ubitačan” tandem reprezentacije, a to se sigurno nije moglo godinama odigravati da među njima nije bilo respekta. Pamtimo i da je u zajedničko im reprezentativno vrijeme, u ciklusu za SP 2006. u Njemačkoj, zaiskrilo između Igora Tudora i Nike Kovača, uglavnom na temu doživljaja reprezentacije (sportski i “društveni”). No, ugasilo se brzo, a upravo nam današnji dobar odnos između sada kolega trenera pokazuje koliko su to više-manje benigni kratki spojevi.
Nešto je zvučnije bilo kada su se u poznatom slučaju Funtana (večera team buildinga u Istri), u autobusu žešće porječkali Robert Kovač i Josip Šimunić, a onda se bio uključio i Ivica Križanac. Tadašnji izbornik Slaven Bilić kaznio je potonju dvojicu tako da ih nije vodio na (bodovno nevažno) završno gostovanje u Kazahstan (kvalifikacije za SP 2010).
U Gruziji je pak, u kvalifikacijama za EP 2012. Hrvatska izgubila od domaćina 0:1. Na toj utakmici je Niko Kranjčar više puta ljutito gestikulirao i dobacivao Ivanu Striniću. Kako nam je sam Kranjčar dva dana poslije u Parizu govorio, to je bila tek uobičajena nervoza na terenu, kakvih je na utakmicama između igrača pregršt. Slično je bilo i na Malti kada se Hrvatska mučila s domaćinom u istom ciklusu, kada su se žučno prepucavali Pletikosa i Ćorluka. No, o tome kasnije nije bilo riječi ni u medijima, a ni unutar reprezentacije. Stvar se pripisivala povišenim tenzijama na utakmici, što može dovesti do reakcija pojedinaca, ali, barem kad je Hrvatska u pitanju, ostalo je sve na terenu.
Golema motivacija
Izbornici su to uglavnom potiho popratili ako stvari ne bi postale ozbiljnije. A to ‘ozbiljno’ bi značilo kad bi se na terenu prepoznalo da igra pati zbog nečijih “hladnijih odnosa prema suigraču”. Takvu razinu animoziteta ne pamtimo. Velikim dijelom je atmosfera u Hrvatskoj pozitivna zato jer je svim igračima izuzetno stalo do reprezentacije, do posebnog osjećaja povezanosti s masama i navijačima, te pogotovo to fantastičnih doživljaja koje su zajedno imali na velikim turnirima. To je golema motivacija igračima i svojevrsni korektiv koji priječi bilo kojeg igrača da ikakav osobni hladniji odnos, animozitet ili različitost pogleda na stvari dovede do razine otvorenog sukoba i težih posljedica za pojedinca i momčad.
NEKE TRZAVICE U REPREZENTACIJI
Alen Bokšić vs. Davor Šuker
Porječkali su se oko pitanja nekih troškova za igrače, a koje je, po Bokšiću, Šuker “prenaporno” tražio u ime igrača.
Igor Tudor vs. Niko Kovač
Zaiskrili su na temu doživljaja reprezentacije (sportski i “društveni”), no vrući tonovi brzo su prigušeni.
Josip Šimunić vs. Robert Kovač
U poznatom slučaju Funtana u autobusu su se žešće porječkali Robert Kovač i Josip Šimunić, a u spor se uključio i Ivica Križanac.
Niko Kranjčar vs. Ivan Strinić
Na utakmici u Gruziji Niko Kranjčar je više puta ljutito gestikulirao i dobacivao Ivanu Striniću, no brzo su se ‘ohladili’.
Stipe Pletikosa vs. Vedran Ćorluka
Na Malti su se žučno prepucavali Pletikosa i Ćorluka, no stvar se pripisivala povišenim tenzijama na utakmici.