LEGENDA! Mandžukića su mnogi osporavali, ali mrgud s velikim srcem opet je savršeno pogodio i odlazi u povijest kao drugi najbolji strijelac Vatrenih

Njega su (žešće) osporavali oni koji uglavnom ne razumiju nogometne odnose i procese. I ne mislimo samo na laike, ponajmanje na njih. Navijači kao navijači; kada ne ide, rado se uhvate kritizirati napadače. Bilo je međutim jeftinih prozivki onih koji bi ipak morali prepoznavati vrijednosti te ih odijeliti od populističkih komentara. Onih koji se vežu za faktor rezultata, gdjegod i faktor statistike, koliko god su te odrednice ipak relativan pojam u odnosu na učinak i vrijednosti. Kad igrač u karijeri ostvari takve uspjehe kao što je važan gol u finalu Lige prvaka za pobjedu, ili pak u drugom dresu na istoj razini jedan od najljepših golova tog natjecanja (nedostatan za uspjeh), kad igrač zasluži transfere u najjači klub Hrvatske (Dinamo), najjači klub Njemačke (Bayern), jedan od najjačih u Španjolskoj (Atletico) i svakako najjači u Italiji (Juventus), i kad takav igrač ostvari u velikim europskim klubovima čak 16 trofeja svih razina, onda se takvog igrača ne može osporavati.

Ispred je samo Šuker

Mario Mandžukić poslao je oproštajnu poruku nogometnom svijetu Hrvatske. Nakon 11 godina vatrene karijere, u simboličkom smislu doista vatrene, sa sjajnim erama ali nerijetko i žešćim fazama prozivanja i omalovažavanja, 32-godišnji Brođanin odabrao je savršen tajming da zaključi najemotivniju, srcu najdražu nogometnu priču. Nakon dva Svjetska i dva Europska prvenstva, 89 utakmica i 33 pogotka pod palicom petorice izbornika (Bilić, Štimac, N. Kovač, Čačić, Dalić), odlazi u vatrenu povijest kao njezin drugi najbolji strijelac. Ispred njega je samo jedinstveni centarfor kakav je bio Davor Šuker.

Dragi navijači, uvijek sam više volio govoriti na terenu nego izvan njega. Stoga mi i ove riječi dolaze malo teže nego što mi je bilo uklizati protivniku ili istrčati sprint u 120. minuti. Teže, jer znam koliko radosti mi donose sva okupljanja, utakmice i pobjede. Teže, jer znam da je slušanje Lijepe naše prije utakmice najveća emocija. Teže, jer znam kakva je čast obući hrvatski dres i predstavljati svoju zemlju. Teže, jer znam da je ovo konačno i da nakon ovih riječi više nema povratka. Pa ipak, znam da je vrijeme baš za te riječi... Opraštam se od hrvatske reprezentacije. Koliko god me srebro napunilo novom energijom, ujedno mi je olakšalo ovu nemoguće tešku odluku. Doživjeli smo svoj san, napravili povijesni uspjeh i pritom osjetili nevjerojatnu ljubav navijača. Tih mjesec dana, kao i dočeci u Zagrebu, Slavonskom Brodu i cijeloj Hrvatskoj, ostat će najvažnija uspomena moje karijere. Bilo je to najljepše putovanje s reprezentacijom i najdraži povratak kući. Presretan sam, ispunjen i do neba ponosan na to srebro koje smo kovali godinama, kroz puno muke, truda, rada, razočaranja i teških trenutaka. Nema idealnog trenutka za odlazak. Da možemo, vjerujem da bismo svi nastupali za Hrvatsku dok smo živi jer većeg ponosa nema. No, osjećam da je za mene taj trenutak sada. Da sam dao najbolje od sebe, da sam dao doprinos najvećem uspjehu hrvatskog nogometa. Prije 14 godina, prvi puta sam kao juniorski reprezentativac obukao sveti dres. Od tada sam upoznao, igrao i radio s puno odličnih suigrača, izbornika, trenera i ljudi oko reprezentacije. Svi smo imali isti cilj - dati sve za uspjeh Hrvatske. Zahvaljujem svima, jer je svatko na neki način ostavio trag u mojoj karijeri. Na tom putu sa mnom su uvijek bili moji najbliži, kojima zahvaljujem na velikoj podršci. I na kraju, hvala navijačima. Nitko od nas nije savršen. Promašivao sam prilike, gubio lopte ili krivo dodavao. No, uvijek sam dao sve od sebe i ostavio srce na terenu. Hvala vam što ste to prepoznali i bili uz mene i reprezentaciju. Od danas, moje je mjesto s vama - među najvjernijim navijačima Hrvatske. Voli vas Mandžo ❤ #mm17

A post shared by Mario Mandžukić MM 17 (@mariomandzukic_official) on Aug 14, 2018 at 4:55am PDT

Što reći u trenutku kada se zatvara krug sjajne generacije igrača, kojoj se on priključio u studenom 2007. godine, kada mu je Slaven Bilić omogućio debi u kockastom dresu, protiv Makedonije, a gdje je u skopskom blatu unatoč porazu (0:2) izborena viza za Euro 2008?

- Ne, ne bih razgovarao, nemojte se ljutiti. Jednom drugom prilikom.

Radi kao mrav

Kada ako ne sada, kad ima svoj reprezentativni debi, čudili smo se momku (tada 21 i pol godina) kojeg je pratio glas osobenjaka koji zna izluditi trenere svojim mrzovoljnim gardom. Od te večeri podno glavne tribine skopskog stadiona, kroz 11 godina impresivne mu (i) klupske karijere, uz mnoštvo razgovora koje smo vodili, ostala je ista karakterna crta, koju je iznio i u svojoj zaključnoj poruci:

“Dragi navijači, uvijek sam više volio govoriti na terenu nego izvan njega.”

I to je - što možemo posvjedočiti iz prve ruke - istina o Mandžukiću. Ne dopuštajući ikome da probije tu ljušturu koju je stvorio oko sebe, izbjegavao je intervjue, banalne razgovore i retorike. Djelovao je kao pravi mrgud, zatvoren u svoj svijet, i to je možda bio ključan razlog zašto u vrijeme kada nije davao golove nije uživao razumijevanje javnosti. Kad Mandžukića malo bolje upoznate, ubrzo shvatiti da je ispod tog kao garda razbijača, koji je samo vrsta obrambenog mehanizma, iznimno dobroćudna osoba. Osoba koja dosljedno razlikuje dobro od lošeg, koja je spremna raditi za momčad kao mrav, ali i očekuje da mu to drugi priznaju. Osoba koja će pomoći svakome kome treba, donira novac udrugama potrebitih, stradalnicima. I osoba koja ne trpi folove i folirante...

A na terenu se sva ta introvertiranost pretvara u beskompromisnu borbenost i agresivnost. Zato su Mandžukića, koliko god ga neki željeli osporavati, treneri ili drugi, navijači uvijek voljeli, gdje god je igrao. Zbog svega navedenog Mandžukić nije baš lagan tip. I neće na prvi, pogotovo površni dojam biti simpatičan. Tvrdoglav je do boli, zbog čega je s trenerima koji ne vole igrače s gardom imao problema. Magath i Simeone dio su tog fronta, iako je on najviše zamjerio Pepu Guardioli zbog toga kako se prema njemu odnosio u Bayernu.

S druge je strane najuspješniji trener Bavaraca Jupp Heynckes, koji je i sam nekoć bio sjajan napadač mangup, s Mandžukićem razvio gotovo pa očinski odnos. U Torinu je Manždukić upoznao Maxa Allegrija, još jednog tipa uzavrele krvi, s kojim se u početku znao pokačiti tako žestoko da su se tresli zidovi svlačionice. No Toskanac je prepoznao pravu narav Mandžukića, i to mu je pogotovo pokazao ovog ljeta, kada je klubu poručio da želi da Mandžukić ostane i igra u paru s Ronaldom, a preporučuje prodaju Higuaina.

Eto, klupski ispunjen Mandžukić, koji je u Juventusu osvojio tri duple krune zaredom, a doživio da ga trener odabere kao idealnog partnera Cristianu Ronaldu, odavno je vašem novinaru govorio da bi najvećom srećom svoje karijere smatrao da s reprezentacijom osvoji nešto važno. Govorio je to još od 2012., kada je na Euru bljesnuo kao jedan od najboljih strijelaca i zaslužio transfer u Bayern. Još je žešće o tome zborio pred Euro u Francuskoj, nakon što je u Brazilu i sam bio svjestan da Hrvatska ne djeluje dovoljno moćna.

Jako će se osjetiti

On, čovjek koji ruši sve tablice kondicijskih trenera, koji može trčati uvjerljivo više od svih igrača, ima izdržljivost koja graniči s nevjerojatnim, upravo je (i) tim svojim vrlinama u Rusiji doprinio ostvarenju svojih snova, ali i snova Vatrenih. Zabijao je (Danskoj, Engleskoj, Francuskoj) na Svjetskom prvenstvu za anale, primorao suparnike na autogolove (Nigerija), a onda i sam postigao jedan (Francuska). Iznad svega će stršiti njegov gol svih golova za neponovljivi osjećaj kolektivne sreće, ono kada je protiv Engleza u 109. minuti ljevicom otvorio put Hrvatskoj u finale ...

Idealan je to okvir za finalnu i srebrnu priču Mandžukića u hrvatskom dresu. Velikog igrača, velikog borca i najvećeg mrguda među dobroćudnim ljudima. Ili, ako vam više paše, najdobroćudnijeg tipa među (prividnim) mrgudima. Jednog od onih čiji će se značaj za reprezentaciju možda i najviše osjetiti sada kada ih više neće biti u konkurenciji...