Najbolji igrač svijeta Luka Modrić u tekućoj je godini osvojio gotovo sve što je mogao osvojiti. Nedostajalo je još samo mrvicu sreće u finalu Svjetskoga prvenstva.
Nakon godinu i pol dana bez intervjua za domaće medije, a pred finiš neponovljive 2018. godine, u kojoj ga čekaju još nacionalna priznanja za najboljeg, tema je za tomove knjiga. Luka Modrić napokon se opustio u razgovoru bez ograda.
Početak godine, koje li ironije, obilježen je mukom?
- Baš, ozlijedio sam se nakon Mundijalita u prosincu, muku mučio s aduktorom i početkom veljače morao sam stati. Preskočio sam pet utakmica u mjesec dana, već sam bio nervozan. Ključno je međutim da sam se vratio baš kada su počinjale najvažnije utakmice, u prvenstvu i u Ligi prvaka, te sam uhvatio formu, koja mi je omogućila da budem na željenoj razini protiv Juventusa, Bayerna, Liverpoola...
Ta jednomjesečna pauza (veljača/ožujak) možda je bila ključna da do kraja fizički iscrpljujućeg SP-a također djelujete rastrčano.
- Moguće je. Mjesec dana maksimalno sam radio na sebi, osvježio se i koncentrirao za velike izazove koji su bili pred nama.
Osvojili ste treću uzastopnu Ligu prvaka...
- Senzacionalno. Sreća i ponos kao i da je prva. Real je napravio fantastične stvari i nametnuo nove kriterije. Neće to biti nimalo lako nekome ponoviti u današnjem nogometu.
Još se ježim
No nama se čini da je ipak iznad svega Rusija 2018. To je priča karijere, života, smisla svega ovog čime se bavite.
- Treba li ponoviti, spreman sam i tisućiti put reći da nema veće sreće, časti i ponosa od onog što smo učinili i doživjeli u Rusiji, odnosno od nevjerojatnog doživljaja onog što nas je dočekalo u domovini. Evo, sad se ježim dok o tome pričam, a često pričam o tome, a još češće o tome razmišljam...
Možda da ovom prilikom rasvijetlite put tog senzacionalnog putovanja prema srebru. Što je prelomilo stvari?
- U Rusiji?
Možemo i prije Rusije, očito se nešto dogodilo da ste nakon traume finiša Čačićeve ere ubacili u višu brzinu i vinuli se u visine povijesnih razina?
- Ima par važnih trenutaka. Jednim se sudbinskim može smatrati Ukrajina. Tamo su Brončani 1997. teškom mukom i borbom izborili SP u Francuskoj. Mi smo došli s novim izbornikom, nakon jednog treninga, na noge suparniku koji je imao sve u svojim rukama, na domaćem terenu. Zajedništvo koje sam osjetio pred tu utakmicu, u borbi tijekom 90 minuta, čini mi se kao prvi u nizu tih važnih faktora za veliki iskorak. Drugi se dogodio u doigravanju, protiv Grka. U Zagrebu smo nakon dugo vremena osjetili izuzetnu podršku navijača, kao potvrdu da su bezuvjetno uz nas. To je bilo ključno da eksplodiramo i oslobodimo tu nagomilanu energiju.
Slijedila je priprema, u ne baš tako pozitivnoj atmosferi?
- To je možda izvana nekome izgledalo turbulentno, ali unutar reprezentacije osjetilo se da stvari idu u dobrom smjeru, da se nešto drugačije događa u svima nama u odnosu na prijašnja natjecanja. Protiv Brazila recimo, u Liverpoolu, bilo je puno naših navijača, bila je poticajna atmosfera. Vidjeli smo, porazu važnih, da možemo s najjačima. Samopouzdanje je raslo kao kvasac.
Je li Argentina bila ključna u Rusiji?
- Nigerija nam je bila važna za pozitivan početak, što je preduvjet ikakvoj ambiciji. Argentina je pak bila ključna za vjeru u sebe, da možemo dominirati i protiv najvećih. Mi smo imali samopouzdanja i prije, ali ovog je puta sve to bilo drugačije. Nije bilo zadrške, nije bilo, kao recimo na EP-u 2016, onih lamentacija - joj, zašto na Portugal, zašto nije netko drugi... Baš sam sa suprugom tada razgovarao o tome da se sve poklapa, da ćemo doista učiniti velike stvari.
Moglo se poklopiti sve najgore, za reprezentaciju, ali i za vas, protiv Danske?
- Uvjeren sam da je to bio najvažniji od svih ključnih trenutaka puta do finala. Povijest nam je ukazivala da osim Francuske ‘98. Hrvatska nijednom nije prošla prvu utakmica nakon grupe. Postojao je taj psihološki teret i upravo smo zato tu utakmicu odigrali najslabije od svih u Rusiji! Bili smo opterećeni da opet ne posrnemo. Prije svake utakmice bio je običaj da se izbornik i kapetan obrate momčadi. Suigračima sam tada kazao - ovo je naše finale, dobijemo li Dansku, otići ćemo do kraja!
Ljut zbog penala
I bijaše tako, ali u horor-scenariju. Jedan penal dijelio je vas osobno od statusa najvećeg gubitnika ili od svega bajkovitog što se potom razvilo.
- Svjestan sam toga da bi me poraz proganjao do kraja života, ali tada nisam bio time opterećen. Kad nisam realizirao penal u igri, bio sam ljut na sebe kao nikad dosad. Išao sam mijenjati kut i napravio veliku grešku. Kod raspucavanja nisam imao ni promil dvojbi; želio sam pucati, to sam glasno kazao, želio sam time poslati poruku samopouzdanja suigračima da preuzimam najveće odgovornosti. Kakav bih kapetan bio da sam se povukao...
Nije to bio šut iz snova?
- Haha, ali ušla je, to je najvažnije. Pucao sam kao u Austriji 2008, po sredini gola. Potom je Subašić uništio Dance, Raketa pogodio odlučni penal kao da ga puca na treningu i to je bilo to. Bog nas je nagradio za sve dobro što činili, istrpjeli. Sve se otvorilo jer je nestalo svako razočaranje, napravili smo, prvi put nakon Brončanih, velik iskorak. Nastavili smo odličnim nastupom protiv domaćina, iako smo i tamo platili ceh svojoj kroničnoj boljki, igri nakon prekida. Protiv Engleza smo, ukupno gledano, bili impresivni i moćni, jer oni su izvanredna motorička momčad...
Finale je bilo veličanstven doživljaj gorkog epiloga...
- Svako izvođenje himne tijekom SP-a bilo je posebna emocija, ali taj doživljaj “Lijepe naše” u finalu, dok cijeli svijet gleda, dok mi gledamo u taj čarobni trofej i nadamo mu se, taj je osjećaj čudo. Nikad ga neću zaboraviti. Baš je zato preteško izgubiti finale SP-a. Igrali smo baš dobro, bili u igri bolji od njih, ali njima se ovaj put poklopilo sve dobro, nama sve loše. Dali su nam prvi gol nakon nepostojećeg faula nad Griezmannom, na koji se nadovezao nesretni autogol. Kad smo se uspjeli vratiti u igru, onda nas je sasjekao jedan, po meni, nepravedan penal, pogotovo za finale SP-a. I to u najgore vrijeme, pred odmor. Ne, ne zamjeram sucu ništa, on je sudio u dobroj vjeri i onako kako je vidio.
Na kraju je ispao uvjerljiv poraz?
- Bilo se teško vratiti u meč i drugi put. Htjeli smo, ali su nas onda uhvatili na dvije kontre, poentirali i to je to. Svaka im čast, zaslužili su svoje veliko slavlje, ali svaka čast i našoj reprezentaciji i stožeru, dali smo ama baš sve od sebe i uzdignute glave prihvatili tužan kraj.
Teško ste skrivali tugu i kad ste dobili Zlatnu loptu kao najbolji igrač SP-a.
- Velika je to stvar za mene, ali tog mi se trenutka samo plakalo. Obuzela me tuga do boli gledajući uplakane suigrače i naše navijače. No upravo su me oni, sve nas, digli, jer su pjevali i radovali se kao da smo pobijedili to finale. Oni su nam olakšali muku i onda je krenulo ono što je, ustvari, najprirodnije - slavili smo fantastičan nastup na SP-u...
To je sve bilo uvertira za neviđen doček u Hrvatskoj?
- Čudesno. Znali smo i očekivali masu na Jelačićevu trgu, maštali o tom dočeku kakav su imali Brončani. No tko bi uopće i pomislio da ćemo imati špalir od Zračne luke do Trga s više od 500 tisuća ljudi, da ćemo se voziti dotamo koliko traje i let do Amerike. Fantastično, sad se naježim dok o tome pričam. Potom i doček u rodnom Zadru, opet ludilo...
Dalićeve zasluge
Za kraj ovog dijela ostavili smo redatelja. Dalić?
- Sve je već rečeno, ali osobno želim istaknuti jednu stvar: pored svih tehničko-taktičkih aspekata koje je posložio, najveću je stvar, po meni, napravio kada se maksimalno posvetio stvaranju pozitivne atmosfere. U reprezentaciji i oko nje. Tražio je od prvog dana da se podredimo momčadi, da budemo 100% koncentrirani, da trčimo, da budemo jedan uz drugog, dajemo sve za momčad. Na tome se izrodila nikad snažnija homogenost grupe, kojoj se onda poklopilo da su svi zdravi i 100% unutra, da sedam-osam igrača odigra vrhunski turnir karijere, da ostali budu na visokoj razini, da golman potrefi turnir u kojem će spašavati kad je kritično. Sve je to počelo s Dalićevim dolaskom i pristupom. Njegova je veličina da nije imao problem taštine te se znao posavjetovati s najiskusnijim igračima, saslušati mišljenje i imati širu sliku za svoje ideje. On je bio taj koji odlučuje, i bio je odlučan.
Trenerski gledano?
- Taktički nas je kvalitetno posložio, tako da možemo pružiti najbolje od sebe. Recimo, za Argentinu nam je pokazao kako se može neutralizirati Messija, i kad takav fenomen ne zapuca po golu, jasno je koliko je to bilo efikasno. Dalić je sa stožerom imao dobru pripremu, jasnu sliku suparnikovih vrlina i mana. Momčad to osjeti i onda lako slijedi trenera.
Negdje ste istakli da vas se Rebić posebno dojmio u Rusiji?
- Bio je odličan i donio nešto novo i moćno, ali ne bih želio istaknuti nikoga pojedinačno. Ostvarili smo fantastičan uspjeh jer smo svi disali kao jedan, i svatko je dao svoj doprinos, na terenu i na klupi, igrom i podrškom.
Bio je samo jedan slučaj...
- Žao mi je što se dogodilo to s Nikolom Kalinićem, ali to se više ne može promijeniti. Imali smo predobru atmosferu koju baš ništa nije moglo narušiti, tako ni ta neugodna situacija.
Srebro je bilo idealan trenutak za oproštaj i zadržavanje vječnog sjaja, ali vi ste ostali Vatreni?
- Ostao sam jer mi je i danas, s 33, isti gušt igrati za Hrvatsku kao i prvog dana, prije 12 godina. Meni to nije nikakav rizik od narušavanja sjaja iz Rusije. Nikad se to ne može narušiti, što god bilo dalje.
Dokle mislite da možete?
- Dok osjećam da mogu pomoći, odnosno dok i izbornik misli da sam koristan, ja ću biti na raspolaganju. Je li to do Eura? Ne razmišljam u rokovima. Danas ljudi i s 37-38 godina igraju na visokim razinama, samo te kod nas smatraju starcem već s 30. Teren pokazuje tko koliko može i dok ondje mogu odgovoriti izazovima, i dok me žele, igrat ću za Hrvatsku!
Smatrate li se najboljim igračem u povijesti HR?
- Ne mogu, a ni želim govoriti o sebi, pogotovo ne o nečemu tako relativnom. Hrvatska je imala fantastičnih igrača, ima legende u Brončanima koje su inspirirali generacije, pružile nam motiv i razlog da vjerujemo u najveće dosege. Meni je Zvone Boban idol iz mladosti, drugima su neki drugi igrači, jer Hrvatska, hvala Bogu, ima velikane. Ne znam kako bi se moglo uspoređivati igrače iz različitih era i reći da je ovaj ili onaj bolji.
Nedostaju li vam Subašić, Ćorluka, Mandžukić...?
- Logično da mi nedostaju, cijeli smo život zajedno. To su legende Hrvatske. Poštujem njihovu odluku da se oproste od reprezentacije i mogu im samo biti zahvalan na svemu što smo zajedno prošli.
Jako nam nedostaje jedan centarfor tipa MM?
- Pogotovo kad vidim kako igra u Juveu, žao mi je što nije ostao. No moramo dalje. Imamo Kramarića, koji se potvrdio, imamo Rebića, koji je sila, drugačiji su od Mandže, zato ćemo, vjerojatno, i drugačije igrati.
Mislite li da ima mjesta za povratak Nikole Kalinića?
- Vrata su, po meni, otvorena za svakoga tko želi igrati za Hrvatsku.
Dobar turnir
Stižu ipak mlade snage, Vlašić i Brekalo već su se pokazali u Ligi nacija?
- Da, i vrlo su zanimljivi. Protiv Španjolske i Engleske nije se lako odmah pokazati, oni su to sjajno učinili. Vlašića sam primijetio i u dvije utakmice s CSKA-om, moćan je. Brekalo ima nešto posebno u sebi. Iz mlade reprezentacije vidim još lica za skoru vatrenu priču. Svima ćemo njima mi stariji, Raketa, Lovren, Vida i ostali, pomoći da se što brže uklope, kao što su nama prije iskusni suigrači pomagali.
Liga nacija je pomogla ili...?
- Krenuli smo očajno jer nam je Španjolska došla prerano. Iskustvo više. Na kraju smo s velikim suparnicima odigrali dobar turnir i do posljednjeg trena bili u trci za Final Four.
Grupa u kvalifikacijama za Euro djeluje pitomo.
- To što nešto djeluje jednostavno samo je dojam, teren je druga priča. OK, prihvatljiva je konkurencija na papiru, no samo ako u igri budemo na visokoj razini, možemo izboriti EP. Moramo biti jako pažljivi. Kvalifikacije su koncentrirane, odnosno igraju se u kraćem periodu, u jeku klupskih natjecanja, nema prostora za krive korake. Wales, Slovačka, Azerbajdžan, Mađarska, svi oni koju planove i mogu biti nezgodni, pogotovo će gristi da se pokažu protiv nas. Nema autsajdera. Uostalom, već smo se opekli s Azerbajdžanom.
Prevladati jaz
Izborimo li EP, što je logično, što se može napraviti u tom drugačijem (disperziranom) turniru?
- O tome kad izborimo vizu. Uvjeren sam da opet možemo odigrati veliki turnir, ali uvijek ovisi o tome kako se stvari na turniru poklope.
Može li se poklopiti dobra energija da se Hrvatska napokon vrati Poljudu i Dalmaciji?
- Volio bih da se to dogodi. Hrvatska mora igrati po cijeloj Hrvatskoj. U Splitu sam igrao utakmice i bez publike, protiv Italije, što je otužno. No igrali smo protiv Gruzije i atmosfera je bila fenomenalna, sve se treslo od navijanja. Nadam se da se može prevladati jaz koji se stvorio, ali kako to učiniti, doista ne znam.
Je li doista točna da priča da vas je Hajduk odbio i da tamošnji treneri nisu vidjeli vaš talent?
- Ne treba stvarati stalno fame o tome. Bio jesam na probi i ljudi su procijenili da tog trenutka nisam taj. Ni prvi ni zadnji. Ne može se odmah znati može li neki klinac postati igrač ili ne. Zato to ne smatram propustima. Bio sam kao dijete hajdukovac, ali me nije obeshrabrilo što me nisu uzeli. Rekoh, treba biti uporan i vjerovati u sebe. Godinu kasnije išao sam u Dinamo, i tamo sam uspio. Logično je da sam postao dinamovac jer me za taj klub vežu prekrasne godine odrastanja, sazrijevanja i profesionalnih dosega, uz mnoštvo sjajnih ljudi koje sam upoznao, stekao brojne prijatelje za cijeli život...
