U ekskluzivnom intervjuu za subotnje Sportske novosti Mario Mandžukić je otvoreno govorio i o dosad nepoznatim detaljima sa Svjetskog prvenstva u Rusiji. Između ostalog, o tome kako je Zlatko Dalić svojim jednostavnim, neposrednim pristupom mijenjao raspoloženje u momčadi.
Zašto tog klika nije bilo recimo u Francuskoj?
- I tada smo dobro igrali, imali odličnu atmosferu, ali mislim da nam sreća nije bila saveznik. Tako je, vjerojatno, trebalo biti, iskustvo i muka više, da bi se sve potom, grupi koja je dugo zajedno, poklopilo na najljepši način. No zašto se stalno vraćamo natrag, na problem? Želim se radosno opraštati u oproštajnom intervjuu vatrene priče.
Prošli ste svašta pa je uvijek dobro prepoznati temelje ovakvog uspjeha, za sutra. Je li to što se Dalić gotovo slučajno "dogodio" u finišu kvalifikacija bio jedan od ključnih uzroka ovogodišnje vatrene eksplozije?
- Definitivno! Došao je u najtežem trenutku i hrabro se postavio. Od prvog nam je trena odavao iskreno uvjerenje da smo sposobni za velike stvari. Imao je gard, odisao je spremnošću na svaki boj i time nas je zarazio. Kemija? Mislim da je nastala kroz njegov pristup. Puno je komunicirao s nama, zajednički i ponaosob, opustio nas je i istodobno pripremao kako se postaviti. Bili smo načetog samopouzdanja, ali upravo je na tome on napravio najviše. Prije svega svojom mirnoćom, koju je prenio na nas i time smo trijumfalno prevladavali krizu kvalifikacija.
Razbistrite nam tu priču o taktici, poglavito u kontekstu vašeg povratka na devetku?
- Nema tu neke misterije. Evo, ispričat ću vam jednu anegdotu. Nakon Perua, protiv kojeg sam bio katastrofa, bio sam ljut na sebe. Igrao sam na desnom krilu, što nije baš moja pozicija, ali opet, moraš nešto pokazati gdje god da te trener postavi. OK, nismo bili na visini zadatka kao momčad, ali ja sam primarno bio razočaran samim sobom. Kad smo se vratili u hotel i prije nego što smo se mi koji smo se vraćali kući spakirali, zamolio sam Dalića za pet minuta razgovora. Rekao sam mu iskreno što me tišti, a to je da na mjestu na koje me postavio ne mogu doprinijeti momčadi te da ima boljih rješenja kao primjerice Rebić, Pjaca, ne znam, na njemu je. Nisam se žalio, samo sam konstatirao da je očito da ondje nisam od koristi. Eto, Dalić me saslušao i kazao da se slaže sa mnom te da ću ubuduće konkurirati za mjesto u špici. Dakle, nije rekao da ću igrati, nego da će me tamo koristiti kad budem igrao.
To je komunikacija o kojoj ste prije govorili?
- To je samo jedan primjer kako smo s izbornikom funkcionirali. Dalić je osoba s kojom se može razgovarati, sasluša, uzme u obzir, iznese svoje mišljenje, a njegova je zadnja. To su dobronamjerni razgovori i zbog takvog se pristupa svi nakon njih osjećamo bolje. Ima još jedan znakovit detalj u tom smislu...
Recite.
- Dalić je imao naviku pojedinačno razgovarati s igračima na terenu. Dva dana uoči Nigerije, kad smo izlazili na trening, prišao mi je i kazao: "Mandžo, razmišljam da ili s tobom počnem utakmicu, a da u drugom dijelu uđe Kale (N. Kalinić) ili da krene on, a onda u nastavku ti uđeš." Uzvratio sam mu ono što sam iskreno mislio, a to je: "Vi ste šef i vi odlučujete sve!" Na tome je ostalo, a onda sam taj trening odradio baš do daske, 200 na sat. Ne znam, možda mu je baš ta reakcija na treningu olakšala odluku o tome tko će igrati, možda nije. Kako god, otada je, nekako, sve krenulo do daske...
Dalićev asistent bio je i vaš brat po napadu, Ivica Olić. Kako se snašao u novoj ulozi?
- Primijetio sam da se jako malo ističe njegov doprinos, što je velik propust, jer Ola je potpuno opravdao Dalićevu odluku da ga uvrsti u stožer. Ima ogromno iskustvo, poznaje život reprezentacije i velike turnire te je imao važnu ulogu u ruskom pohodu. Kao i svi ostali u stručnom stožeru - liječnici, fizioterapeuti, team-menadžerica i ostalo osoblje vatrene ekspedicije. Ovo je zajednički uspjeh.
Svi jednoglasno hvalite atmosferu...
- Bila je fantastična! Doduše, iako se sumnjalo, bila je u taboru reprezentacije i u prošlim prilikama dobra atmosfera, ali ovaj put posebno! Grupa je bila zajedno 45 dana a da nije bilo jednog povišenog tona, ružne riječi, pada koncentracije na treningu, krivog pogleda ili pristupa obvezama. Osjetila se ta neka posebna vibra, da smo fokusirani na nešto veliko.
Nismo htjeli o slučaju Nikole Kalinića; sve je već rečeno sto puta. Mandžukić je, kao i u svim prethodnim reprezentativnim intervjuima, ostao dosljedan jednoj mantri. Nekad je zvučala kao poza, danas je dobila na vjerodostojnosti?
- Uvijek sam to govorio, u rijetkim intervjuima koje sam davao uvijek sam ponavljao taj stav, jer moje iskustvo samo potvrđuju da je to tako. Kolektiv! To je najvažnije i ovo je Svjetsko prvenstvo potvrda na najvišoj razini što to znači. Momčad je ključna; kad ona igra dobro i pobjeđuje, onda svi pobjeđujemo. Jednom kolektiv istakne jednog, drugi put drugog pojedinca, svi se u uspjehu namirimo osobnim zadovoljstvima. Mene su prozivali da ne dajem golove, ali nisam mario. Kad sam igrao lijevo ili desno krilo, najvažnije je bilo proći Ukrajinu pa Grčku, šutio sam i radio najbolje što mogu. Naposljetku, svi smo doživjeli sreću izvojevane vize za Rusiju, zar ne?
CIJELI INTERVJU MOŽETE PROČITATI U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI
