Jedanaest godina. Toliko je trajala njegova vatrena, ispostavilo se, bajkovita priča. Iako je on, zapravo, najmanje pričao. Jedanaest godina ovaj je novinar imao sreću komunicirati s tim najneobičnijim običnim likom. Od prvog kontakta u jednoj zračnoj luci prilikom debija, dok su nas obeshrabrivali za uspostavu komunikacije jer je momak "mrzovoljan i odbojan prema novinarima", pozitivno je odgovorio na molbu za razgovor. I tako je bilo sve do današnjih dana, dana srebrnih odjeka. I do dana kada je zaključio dio nogometnog, odnosno, po svemu, životnog poglavlja. Češće smo s njim razgovarali nego što je govorio za novine.
Više nego dovoljno da bismo razumjeli, odavno, da je Mario Mandžukić iza fasade tvrdog "no good" tipa zapravo iznimno emotivna osoba. Mekog srca i osjetljiv na nepravdu, izgradio je taj gard tvrdog fajtera, koji je bio njegov način da zaštiti svoju privatnost i običnu mu životnu svakodnevicu izvan nogometa. Na terenu je to bio doista izvorni mu beskompromisni stav ratnika koji je podređen cilju, uspjehu, i koji nikome ne priznaje da je jači. Istina je da ga neki nisu razumjeli, površno ga promatrajući i kao osobu i kao igrača. No MM17 od prvog dana kada smo razgovarali svoje ponašanje i pristup nije mijenjao. Dosljedan, uporan, nekad i na svoju štetu, riskirajući loš odjek u javnosti, ali uvijek - svoj...
Posljednji je put javno istupio nakon kvalifikacijskog poraza u Turskoj prije godinu dana. Tada je nedvosmisleno kazao - treba pokazati muda na terenu, ako to ne učinimo, nema nam Rusije. I dodao je tada da je osjetio da su svi u momčadi postali svjesni da se nešto mora prelomiti ako se želi nešto napraviti s reprezentacijom. Zaključio je uobičajenom mu mantrom, i toga se držao do ovog razgovora, da treba manje govoriti izvan terena, a više na njemu.
Iz današnjeg kuta, dakle, vaš istup iz ljeta 2017. godine djeluje pronicljivo.
- Ha, mislio sam da ćemo razgovarati o lijepim stvarima ovog ljeta, a ne vraćati se na muke prošlih ljeta - uzvratio je uobičajenim spojem šale i zbilje, gdje morate dobro paziti na koju stranu naginje njegovo raspoloženje. Zato smo počeli lakše, s običnim "kako ste?"...
- Jako dobro! Srce je ispunjeno ponosom i snažnom energijom.
Mislili smo na osjećaje nakon što ste objavili zaključenje reprezentativne karijere.
- Pa na to sam i mislio. Dobro, priznajem da mi je najgori dio priče bilo to napisati. Teže nego da igram pet utakmica u nizu. Srce mi je sve vrijeme lupalo k'o ludo, jer u svakoj sam rečenici vrtio tisuće kadrova koji su mi se izmjenjivali u mislima. Činjenica da je to posljednji akt moje reprezentativne karijere samo je pojačavala uzbuđenje. Pisati, složiti te misli, zahvaliti pravim riječima, joj, stvarno je to bila gola muka. Tek sam dva dana nakon objave došao k sebi. Sada sam miran i ispunjen, dobro spavam, a svakog jutra kad se probudim još me drži adrenalin neopisivog zadovoljstva ruskog ljeta.
Vidimo i po fotografijama iz Vinova, Juventusova kampa. Od nadimka Mr No Good više vam pristaje Mr Smile, zaista ste u oblaku nirvane.
- Je, je, sretan sam od trenutka kada otvorim oči, pripremam se za odlazak na trening, pa u kampu, povratku kući... Sve je tako lijepo, žarkih boja, treninzi se čine tako laki.
To su ona stanja početnih euforija ili?
- Haha, euforija prođe, ali ovo je moje stanje posljedica nečeg što je iznad svega, to je nešto što neće više nikad proći. Dok god budem živ, energija doživljaja sa SP-a u Rusiji 2018. punit će moje baterije, podizati mi raspoloženje. Dok god budem igrao, svi će ti kadrovi sa SP-a bit će moja najveća inspiracija.
Mnogi Brončani kažu da nisu htjeli gledati svoj pohod jer ga žele pamtiti onako kako su ga doživjeli, je li i s vama tako?
- Ne znam kako drugi, ali ja ću to gledati, sve. I stalno. Mene svaki isječak, svaka fotka odmah podsjeti na neku emociju, doživljaj, samo me potakne. Zato znam da ću uvijek iznova to gledati jer želim da me uvijek snažno podsjeća na pohod na srebro. To je najljepša moguća stvar koja mi se, koja nam se dogodila...
Kad ste odlučili da je vrijeme za oproštaj?
- Nije bio jedan prijelomni trenutak, sazrijevalo je. Počeo sam o tome razmišljati prije SP- a. Rekoh si, idemo korak po korak i daj sve od sebe da napokon nešto veliko napraviš s reprezentacijom. I kad smo uspjeli, to je bio trenutak koji je olakšao moju odluku. Dao sam si vremena da se odmorim, da razbistrim glavu, jer emocije su me pucale 200 na sat. Utvarao sam si da ću ipak biti pametniji kad malo ohladim motore. Doduše, ohladio se nisam, ali ipak sam, malo-pomalo, došao do odluke, osluškujući i kako diše moja bliža okolina, Ivana, roditelji, sestra, par mojih najboljih prijatelja te moj agent i prijatelj Tarzan. Svi su oni uvijek moja bezuvjetna podrška, bez koje ne bih postigao sve ovo što jesam. I tako sam došao do tog zaključka - to bi bilo to. Uvjeren sam da je to dobra odluka. Kao i svaku u svom životu, dobro sam o njoj promislio, a kad odlučim, nema odstupanja. Dosad mi se pokazalo da sam ispravno odlučivao.
Je li vas tko iz vaše okoline pokušao odvratiti od oproštaja?
- Nisam im izravno kazao da idem, nego samo dao naslutiti da o tome razmišljam. Svi su me razumjeli, a ionako oni znaju kako dišem. Doduše, otac je govorio da bih možda mogao odigrati još Euro i onda otići, ali brzo je uvidio da ne treba inzistirati. Dva dana prije objave sam prelomio. Prvo sam obavijestio Dalića jer je to red, a i jer izbornik mora odrediti kandidate za rujanske utakmice, sat potom objavio sam povlačenje.
Što vam je kazao izbornik?
- Moram priznati da sam bio dosta smušen kad sam ga zvao. Htio sam puno toga reći, ali sam se, jednostavno, zablokirao. Imao sam knedlu u grlu. Prva mu je reakcija bila da sam ga iznenadio i da nije očekivao da ću se povući, no kazao je da poštuje moju odluku i da me potpuno razumije. Koliko sam bio pod dojmom svega, odaje da sam mu nedugo nakon razgovora poslao širu poruku i, nekako, lakše i bolje objasnio svoja razmišljanja.
Raspisali ste se. Mislite li da će biti još oproštaja nakon Ćorlukina, Subašićeva i vašeg?
- Iskreno, ne znam. Takve stvari ne pitam jer su to osobne i vrlo teške odluke. Čarli je to dao naslutiti u Rusiji, dok je Suba to najavio poslije SP- a. Ne, nismo dogovarali ništa, svatko je objavljivao kako je mislio da treba.
Težak je taj odmak od vatrenog dresa?
- Pretežak! Imali su pravo oni koji su to govorili. Sanjaš kao klinac, dok šutaš po ulici, gledaš utakmice na TV-u, da ćeš jednog dana i ti možda biti tamo. I onda uspiješ i znaš koliko je teško to ostvariti, koliko si privilegiran da to živiš. Jedanaest godina okupljanja, priprema, igranja, sve je to bilo posebno stanje koje ti puni dušu. Nema ljepšeg i punijeg osjećaja u karijeri od igranja za reprezentaciju svoje zemlje. Sve te godine, čini ti se, prođu u mahu. Zato kad dođe kraj nisi spreman za to. Muka je pomisao da više nećeš živjeti tu priču...
Nije ni vas poljuljao veličanstven doček u Hrvatskoj?
- Možda mi je baš pomoglo da lakše donesem odluku. Sve se postupno slagalo, kao Lego kockice, a nakon tih dočeka u Zagrebu pa u mom Slavonskom Brodu nikad nisam bio uvjereniji da sam sudjelovao u nečem što je tako lijepo i veliko za sve ljude. Kad se sjetim svog tog dragog svijeta na ulicama Zagreba, u Brodu, onda...
Ovdje je zapeo prvi put tijekom dužeg razgovora. Podrhtavao mu je glas i nakon što su rečenice iz njega izlazile kao u slapovima, stao je neko vrijeme.
- Svakog dana mislim na to mnoštvo koje nas je dočekalo. Vidim još lica starijih i mladih ljudi, djedova i baka, klinaca koji vrište od sreće, odraslih, zrelih ljudi koji plaču dok nam mašu, toliko radosti i ljubavi koju su nam uzvraćali, taj doživljaj koji će nam obilježiti cijeli život. Bio sam svjestan da sam ostvario svoje najljepše snove u Rusiji, ali dočeci su u meni pobudili neopisivo lijep osjećaj jer smo doprinijeli tome da drugi ostvare svoje snove. Eto, s takvim emocijama i s takvom ispunjenošću bilo mi je jednostavnije zaključiti da sam svoje misije ispunio te da je vrijeme za mlađe.