Čak trojica hrvatskih nogometnih reprezentativca, Mario Pašalić, Marko Livaja i Antonio Milić, ponikli su u Kaštel Gomilici, u klubu GOŠK. Sva trojica su, doduše, kasnije bila i u Hajduku, ali podatak da su svi iz istoga maloga kluba koji se natječe u četvrtoj ligi, dovoljan je razlog za posjet Gomilici, drugom od sedam Kaštela. Tercet igrača koji je krenuo u nogometnom vrtiću u Kaštel Gomilici, igrao je u prijateljskoj utakmici s Portugalom. I dok je Pašalić već neko vrijeme u reprezentaciji, Livaja i Milić ubilježili su svoje debije.
Sazreli su brže
O njihovim počecima smo u prostorijama GOŠK-a pričali s Antom Rajčićem, 56-godišnjim trenerom koji je s njima radio u mladim danima, prepoznao njihove talente. Na ulazu u klub je pano s njihovim slikama te izrescima iz novina koje krase oglasnu ploču, pokazuje ih nam ponosno Rajčić. I tako započinjemo priču s Rajčićem koji je ponosan na svoje mladiće...
- Njih trojica su krenuli kod nas gotovo u isto vrijeme kada sam ja došao u klub u sezoni 1998/99. Tada su u klubu postojali stariji pioniri i juniori. Stigao sam iz stobrečkog Primorca gdje sam također radio s mlađim godištima. Pomalo sam išao animirati djecu i roditelje lijepeći plakate po Kaštelima za upis u školu. S obzirom na to da u Kaštelima postoje još dva kluba, Jadran u Sućurcu te Val u Starome, a mi smo između, znali smo da moramo krenuti ranije, jer dosta njih gravitira prema njima. Zamislio sam da idem probati s vrtićima da dijete prije dođe kod nas. Tako je to krenulo.
Neke je pronašao doslovno na ulici kako igraju nogomet i pozvao ih u školu, a neki su se sami prijavili. Uglavnom, počela je na terenima u Gomilici jedna lijepa priča koja je dovela do toga da čak trojica igraju za Vatrene.
- Livaju sam vidio na ispred kuće kako igra na Brcu u Kambelovcu i pozvao sam ga da dođe trenirati kod nas. Nakon toga je došao Mario Pašalić s bratom Tonijem koji je isto bio talentiran, počela su dolaziti i druga dječica. Bio je tu i mali Cipetić. Dobra baza djece. Odmah smo radili selekciju i gledali smo talente te formirali grupu mlađih pionira. No, onda je bilo drugačije, mogao si dijete registrirati, neovisno koliko ima godina, za starije, nije bilo grupa. Tako su Pašalić i Cipetić igrali s generacijom koja je od njih starija pet godina, Livaja je igrao s tri godine starijima.
Za njihov razvoj bilo je jako važno što su igrali sa starijim momcima te su igrali na velikom terenu.
- Svi spominju Belgiju koja je primijenila naš sustav da djeca treniraju u manjem prostoru kako bi imali što više ponavljanja, udaraca, a kod mene je bilo suprotno. Dogodilo se da su do desete godine, Pašalić, Cipetić i Livaja imali preko sto utakmica velikog nogometa i sazreli su situacijski brže nego druga djeca koja su se natjecala na terenima Frane Bućana na Karepovcu.
Razumljivo je bilo da oni jednoga dana odu dalje, jer teško ih je GOŠK mogao zadržati, budući da svi traže iskorak u veći klub, nositelj kvalitete. No, oni su nagovještaj svoga talenta iskazali jako rano.
- Već tada je u Hajduku bila selekcija kod Miše Krstičevića za 95. godište, poslao sam četiri igrača - Cipetića, Pašalića, Batinića i Dolića koji su odmah odskakali. Odmah se to vidjelo po klasi da su ispred. Cipetić je već tada vikao “leđa”, imao fantastične trkačke rezultate, a Pašalić bio podvaljivao finte, imao je rješenje za svaku situaciju, vic u igri.
Milićev karakter
Dotaknuli smo se na trenutak Livaje za kojega Rajčić kaže:
- On je fenomenalan golgeter, klasični centarfor koji nemilosrdno trpa. Ima sposobnost da gdjegod ide - pogodi. To je jedini momak kod kojega sam u svojoj karijeri vidio da mu je pubertet i razvoj uvjetovao da bude bolje koordiniran nego sva druga djeca u tom periodu.
Najmanje je u klubu bio Milić, aktualni stoper Anderlechta koji je nakon samo dvije godine otišao u Hajduk. Ističe Rajčić ulogu njegova pokojnoga oca...
- On je stigao također u isto vrijeme... Livaja je 93., Milić 94, a Pašalić 95. godište. On je kod nas bio dvije godine, vidjelo se da genetski ima smisla na pokojnoga oca Branka. Nisam ga dovoljno isprofilirao, nakon nekog konflikta je otišao. On je od otvorene škole Dalmatinca preko mlađih kategorija Hajduka sve prošao i došao do reprezentacije. Jedini je kojemu je to uspjelo na taj način, mislim. Trenirao je dvije godine, ali ovi drugi su bili možda više eksponirani. Za njegovu karijeru je najzaslužniji pokojni otac jer je s njim dodatno radio. Bio je fanatik po pitanju rada, završio je kineziologiju. Svaka čast i Antoniju na njegovu karakteru. Sjećam se kao je u kadetima Hajduka kao vezni igrač radio, bio najbolji strijelac, to je bilo čudo.
Livaja je pravi papar
Ni danas se ti momci koji su daleko dogurali nisu puno promijenili, iako su dosegnuli gotovo zvjezdani status. Livaja je nakon brojnih klubova sada u AEK-u, Pašalić je još uvijek igrač Chelseaja na posudbi u Atalanti, a Milić je relativno friško stigao u Anderlecht, belgijskoga velikana.
- Nitko od njih nije puno visoko poletio. Livaja je poprimio moju žestinu, dišpet koji ima u sebi, ali slažem se s onim što je rekao da nije konfliktna osoba. Kad je utakmica, onda je žestok, pravi papar. Na treningu je brata koji je također igrao znao ošinuti u duelu da se ne bi po ure digao. To je tako. On ne priznaje nikoga, kada je nogomet u pitanju to je njegova osobina, njegov život.
Posebno je bio dirnut kada su nedavno s Protugalom zaigrala sva trojica u momčadi Zlatka Dalića.
- Što vam mogu reći... To je jedna satisfakcija rada. Zna se da mi treneri radimo za male novce. Kad tvoj igrač ili iz tvog kluba dođe u reprezentaciju, normalno je da hormon sreće buja. Ali buja i svim Kaštelanima.
Donose opremu
Momci su u kontaktu s trenerom, a navrate kada im obveze dopuštaju i do igrališta u Gomilici, sjete se gdje su napravili prve korake.
- Ja sam imao dobru karijeru, igrao sam u Primorcu u međurepubličkoj ligi, bio amaterski reprezentativac kod Srebrića i mogu ući u psihu svakoga. To je moja kvaliteta. Nema Marko Livaja samo mene, nema Pašalić samo mene. Oni imaju po sto tisuća poziva, potreban im je mir. Kad se vidimo, pozdravimo se. Treba ima mira, slavne su i javne osobe. Kad je dobro čestitam im, možda sam najviše u kontaktu s Mariom. Miliću sam čestitao kad je potpisao ugovor i puštam ih na miru da žive svoj život. Kad se vidimo, počastimo se. Nastojim da donesu štogod opreme u klub, kao Mario, a Livaja je častio sva tri kluba u Kaštelima. Nama je malo, jer su dresovi i lopte, potrošni materijal. Red bio sad bio na Milića koji je potpisao za Anderlecht. Bez toga ne možemo naprid, jer smo financijski siromašni.
Hijerarhija Feyenoorda
Ispričao nam je par anegdota vezanih za svoje igrače iz mladih dana, zanimljiva je ona s Pašalićem kojega nije trebao švercati kao starijeg, nego upravo suprotno.
- Donja granica bila je osam godina, a stavio sam ga na klupu protiv Hajduka jer je sudac rekao da ne smije igrati. Predstavnik Hajduka bio je Frfa Mužinić, sjećam se i dok sudac nije gledao stavio sam Pašalića u igru jer su bile leteće zamjene. Sudac to nije primijetio i nakon deset minuta čuo je da se viče “Pašalić, Pašalić” i počeo komenitarti zašto sam ga stavio. Ja sam mu odgovorio “pa ovo su talenti, doveo sam ti talenta, mora igrati”. Onda sam ga izvadio, pa opet stavio u igru, a tada je sudac poludio. Onda sam mu rekao “ne stavljam starije, nego mlađe, švercam”. Frfi sam rekao “što ste se prepali talenta”.
Dok nam pokazuje slike Livaje koji se još prije nego što je otišao u Inter slikao u dresu Intera, na pamet mu je palo kako je izazvao mali problem u hijerarhiji Feyenoorda kada su s njima igrali na jednom turniru...
- Marko se nakon utakmice htio slikati s njihovim tamnoputim igračem, zagrlio se s njim, a onda je doletio kapetan koji je rekao da se trebao slikati s njim jer je on najbolji njihov igrač i kapetan. Marko ga je odgurno i rekao “neću s tobom, hoću s njim”.