Četiri puta Hrvatska je do sada bila na SP-u, propustila je samo jednu smotru. Onu 2010. u Južnoafričkoj Republici, kada momčad Slavena Bilića nakon šoka od Turaka 2008. u Beču nije našla kvalitetan lijek za ublažavanje bolova.
Razbili su nas Englezi, Ukrajince nismo uspjeli pobijediti iako smo bili bolji, pa su te dvije reprezentacije na kraju ‘odigrale za sebe’. Zanimljivo, najteže smo se plasirali upravo na onaj prvi SP, na kojemu smo najdulje trajali, u Francuskoj smo došli do bronce. Pomogli su nam Danci da uopće dođemo u dodatne kvalifikacije, tamo smo “na guranje” izbacili Ukrajince, a onda zasjeli na najvećoj smotri.
Za početak Jamajka (3:1), uz veličanstveni pogodak Prosinečkog. Pa onda teška pobjeda nad Japanom koja nam je osigurala drugi krug, pa poraz od Ukrajine nije bio bolan. Rumunjska u osmini finala i Šukerov penal bili su uvertira za veliku pobjedu nad Njemačkom i ulazak u polufinale. I tamo smo vodili protiv Francuza, no Hrvatska nije izdržala. Thuram nas je s dva gola poslao u bitku za treće mjesto. Šuker i Prosinečki riješili su Nizozemce, za veliku euforiju koje se sjećamo i danas. I za koju se nadamo da će se opet ponoviti.
Jer, samo smo ovaj put teže došli do velikog natjecanja, kad se samo sjetimo što smo sve prošli u ovih godinu dana. Četiri godine poslije plasirali smo se direktno kao prvi iz skupine pobijedivši Belgiju u Zagrebu 1:0. A na Dalekom istoku nismo se proslavili, izbornik Mirko Jozić nije uspio balansirati između starih isluženih zvijezda i novih nada, pobijedili smo senzacionalno Italiju, i jednako tako senzacionalno izgubili od Meksika i Ekvadora.
Niti četiri godine kasnije u Njemačkoj nismo se proslavili. I tamo smo došli lagano, kao prvaci skupine, ali Brazil, Japan i Australija bili su previsoke prepreke. S Brazilom u Berlinu odigrali smo jako dobro, izgubili samo 0:1, ali se i ispuhali. Japan nismo uspjeli pobijedili (0:0), uz Srnin promašeni kazneni udarac, a Australija nam je s 2:2 zadala neočekivani i konačni udarac.
Prije tri godine u Brazilu vratili smo se na Mundijal, bili ushićeni, što otvaramo turnir s domaćinom pred nekoliko milijardi gledatelja diljem svijeta. Čak smo i poveli, pa onda ipak pali, a s Kamerunom ostvarili našu najveću pobjedu na velikim natjecanjima (4:0). No, nije to bilo dovoljno. Meksiko nas je razbio (3:1), poslao kući i natjerao da se nadamo da ćemo četiri godine kasnije dosanjati barem novi prolazak u drugi krug.
Prošlo je 20 godina od te čuvene Francuske, križni put koji smo prošli do velikog natjecanja gotovo je sličan, ne bismo se bunili da i konačan ishod bude tu negdje. No, za početak barem da prođemo skupinu, nije nam uspjelo još od 1998.