Zagreb, 160718.
Frankopanska ulica.
Srebrni nogometasi sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji prolaze Frankopanskom ulicom na putu za prepuni Trg bana Josipa Jelacica.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

IZ KNJIGE 'RUSIJA NAŠIH SNOVA'

'NAKON TUGE KOJA ME DRŽALA OSJETIO SAM PONOS I VESELJE' Dalić otkrio što je proživljavao s igračima u danu koji će zauvijek ostati urezan u sjećanje

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 16.07.2019. u 22:11

  • ''Nakon MiG-ova na obzoru su Krila oluje. Nastala je euforija. Sušta suprotnost stanju i ozračja na polasku. Provezli su nas iznad Zagreba, svi smo na prozorima i zurimo što se vidjeti može, mnoštvo ljudi već je na Trgu. Veličanstveno. Jad i tuga koji su me držali tek tada su prošli, osjetio sam iskonski ponos i veselje.

    Slijećemo. Na pisti čekaju vatrogasci, preko nas šiklja voda, a okolo čovjek na čovjeku. Jedva smo čekali “istrčati” van. Dogovor je da prvi krenemo Luka, predsjednik Saveza Šuker i ja s hrvatskom zastavom.

    Otvaraju se vrata, pred nama ljudi u dresovima koji rade na aerodromu, silazimo na pistu. Bus je bio spreman, ali u raljama navijača. Desetak minuta slikali smo se i pjevali. Bus je otvoren, na kat, slažemo se po njemu, mislim - to je to, što ima ovdje ljudi, otpratit će nas, za pola smo sata u centru. Svi telefoniramo, javljaju da je grad pun, nestrpljivi smo da što brže dođemo do Trga...''

                                               

    '''Ne vjerujem', izgovorio sam pucajući pogledom s nadvožnjaka u Buzinu, ispred nas Novi Zagreb i Ulica Savezne Republike Njemačke. Kol’ko nas ima… Gdje god da je list pao tog poslijepodneva s grane, nije došao do asfalta. Pa kuda ćemo uopće proći? Svi se gledamo. Prepoznajem pojedine ljude, iz viđenja, tu su bili i stariji, i žene, djedovi i bake s djecom, svi u hrvatskim “kockicama”.

    Dečki započnu navijanje, društvo okolo nastavi, dva-tri puta dajem policajcima vode. Bili su impozantno pažljivi, strpljivi, a među nama u ekipi raspad je sustava. Svi smo po ogradama. Ugledam transparent “Vi niste normalni”, sjetim se svoje izjave nakon Engleske, pa čitam “Šampioni”, kao da smo prvaci, a ne drugi na svijetu. Možda je taj poraz bio dobar da se vidi kako ne slavimo samo u pobjedama, da znamo i u porazu biti dostojanstveni i veliki, odati priznanje onome tko ga je zaslužio i ako nije otišao na sam vrh. Razvuklo se, nikad stići. Hrvatska je zemlja čudesa. Pitam Luku je li ovako bilo u Realu kad su slavili europski naslov. Odgovori mi:

    - Ni blizu ovoga. Iako je bilo odlično.

    Legendarne su njihove fešte na Trgu Cibeles, no u gradu s više od tri milijuna stanovnika toliko svijeta nije se našlo okupljeno za jednu priliku.

    Nadlijeću nas Krila oluje, narod hrli, pokraj Nacionalne i sveučilišne knjižnice stoji golema zastava. U tom času mobitel mi je prestao raditi, baterija je izgorjela. Više nisam imao veze ni s kime. Vozačica Nikolina Žiljak bila je sve ushićenija, kratko bismo s njom popričali, Modrić je tražio da mu prepusti volan na minutu, nikako nije pristala...

    Fotografirali smo se s vatrogascima, pila se voda, pilo se sve, obavljen je WC i trebamo poći dalje. No, gle peha, bus neće upaliti. Mi u njemu, a on u kvaru. The end. Neće pa neće. Nitko se previše ne čudi, teško ga je bilo voziti, a i on je “izmučen”. Što sad?

    Postoji i drugi u kojem su ostali članovi stožera i mažoretkinje. Svi se selimo u njihov. Taj radi. Dotad nas je pratio u pozadini. Dalje je za upravljačem druga žena, Ana Golomeić. Od dva smo se složili u jedan. Nekako smo izašli na ulicu, ne znam kako, i opet sve isto…''

                                      

    ''Spuštamo se i u koloni jedan po jedan probijamo kroz špalir do pozornice. Kako bi koji igrač izašao na binu, najavili bismo ga, ovacije, a ispred nas more ljudi. Svatko je nešto kazao, nismo to pripremili, ispalo je spontano. Broz je ponudio svoju pozu Epic Brozo, Ćorluka poveo pjesmu Ovdje nitko nije normalan, Luka prepuklog glasa Zovi samo zovi, Vida je započeo Inati se, Slavonijo i dozvao Mandžukića i Olića… Zahvalio sam svima na podršci, baklje su u mnogim rukama.

    Nenadmašno. Premda, prekratko je trajalo. Toliki su nas čekali pola dana, a program je iscurio začas. Tri-četiri pjesme i ugasili su razglas. Pljusak je dodatno ubrzao ceremoniju, ali ako su ljudi bili tamo deset sati, trebalo im je ponuditi više glazbe i pjesme.

    Prema objavljenom 550.000 tisuća ljudi našlo se samo na ulicama Zagreba. Nikad viđeno, a tko zna kad će se i hoće li se ponoviti.

    Protokol je odavno prekrižen, trebali smo nakon Trga kod Predsjednice na Pantovčak, čak je bila kombinacija da sjednemo u avion i završimo noć na splitskoj rivi… Svi ti razgovori putem propali su. I posjet predsjednici, i Split, i večera koja je bila dogovorena za deset sati...''

                                             

    ''Od stanja depresije, sa zgarišta ambicija, od omalovažavanja za devet mjeseci došli smo do statusa nedodirljivih, veličanstvenih, najboljih. Demonstrirali da se sve može napraviti ako znaš što želiš, imaš li dobar tim i hrabar si. Nikad se ne treba predati, a pogotovo ne podcijeniti samoga sebe. Važan je respekt sprema svima, još bitnija vjera u ono što radiš i vlastite sposobnosti. Ni u kojem trenutku ne dopusti da padneš na koljena, a ako ti se i to dogodi, digni se i nastavi dalje...''

    Iz drugih medija