Snimio: Robert Valai

ŠOK ZA VATRENE

NOĆ KAD JE BOBAN REKAO: 'OVO JE KRAJ!', A JUGOSLAVIJA ŠOKIRALA HRVATSKU Ništa nakon toga nije bilo kao prije - 38.000 ljudi odlazilo je s Maksimira...

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 09.10.2019. u 14:21

  • ZAGREB, 9. LISTOPADA 1999. Remi Hrvatske sa SRJ (2:2) označio je bitne novosti u reprezentativnom nogometu: preskakanje velikog natjecanja, simboličan kraj brončane generacije i Bobanov oproštaj od dresa hrvatske selekcije

    Bila je to koncentracija emocija, između dvije krajnosti koje oslikavaju društveni duh Hrvatske. Uoči utakmice sa SR Jugoslavijom, vrijedne plasmana na Euro 2000., u zemlji je vladala euforija. Iskazana i napetostima oko nabavke ulaznica, čiji je kontingent od 38.000 bio debelo ispod iskazanih potreba i potražnje navijača. I tada se, dakako, pričalo kako trebamo novi stadion, evergreen šlager koji će potrajati i idućih 20-ak godina...

     

    Značajno oslabljeni

    Euforija prije uzvrata dvoboja sa selekcijom SR Jugoslavije, bila je zapravo i tipičan pristup nadmetanju s istočnim susjedima. Homogenizirali su se redovi, svi su puhali u isti rog, zaboravili na neuvjerljive partije Hrvatske u kvalifikacijama nakon SP-a ‘98. i željeli samo pobjedu za plasman na Euro 2000. I da se ne zavaravamo, željelo se biti bolji ‘od njih’. Pokazati, kao i Croatia dvije godine prije, u kvalifikacijama za Ligu prvaka protiv Partizana, da je naš nogomet bolji, više razine. U podgrijavanju nade u konačan uspjeh poslužila je i prva utakmica, u Beogradu, u kaotičnom ambijentu i atmosferi Marakane, gdje je nogomet bio ipak u drugom planu. No, za ono što su pokazali Vatreni na travnjaku, realno je bilo kazati da je Hrvatska bolja od te selekcije SRJ.

      

     

    Ona, međutim, nije bila naivan i nedorastao suparnik kao Partizan protiv Croatije. Uz niz važnih igrača koji imaju zapažene karijere u inozemstvu, momčad SRJ vodio je Vujadin Boškov. Izuzetno iskusni i pragmatičan trener, pravi natjecatelj, znao je kako ojačati samopouzdanje igrača pred maksimirski dvoboj...

    SN

     

    Hrvatska je Jugoslaviju dočekala oslabljena. I to značajno oslabljena. Prije svega nije bilo Zvonimira Bobana, neupitnog lidera brončane generacije, čiji je značaj u igri i u samopouzdanju suigrača bio izniman. Boban je već u Beogradu igrao načet ozljedom aduktora. Tri dana kasnije, 21. kolovoza 1999., kapetan je igrao protiv Malte, potpuno nepotrebno i što je najvažnije, neodgovorno od svih onih koji su na taj nastup mogli utjecati. Na kišom natopljenom travnjaku Maksimira 20 tisuća gledatelja došlo je pozdraviti Hrvatsku zbog dobrog nastupa u Beogradu (0:0), prije nego ih je zanimao meč s Maltom. No, u 15. minuti nastala je tišina, nakon što se čuo Bobanov krik bola. Kapetanu je stradao mišić aduktora i idućih dva mjeseca bit će izvan stroja. Vratio se u momčad Milana 23. listopada, u derbiju s Interom, te u 90. minuti asistirao George Weahu za gol pobjede (2:1).

    SN

     

    Nažalost, Bobana u Zagrebu, 9. listopada, protiv SRJ nije bilo. No, teška su bila i odsustva tri važna aktera obrane Vatrenih. Igor Štimac imao je duplu javnu opomenu, Dario Šimić bio je ozlijeđen, a Slaven Bilić u borbi za oporavak kuka i povratak nogometu. Četiri aktera brončanog pohoda, četiri praznine u Blaževićevoj formaciji, koje se, kako je pokazao tijek dvoboja sa Boškovljevom selekcijom, nije uspjelo pokriti...

    Ono što valja naglasiti, Hrvatska je igrala bolje od SRJ. Bila je dominantna, a k tome i 50 minuta s igračem više zbog isključenja suparničkog braniča Mirkovića. No, valjda sve što je trebalo poći po zlu u ovoj utakmici, tako je i poteklo. Kod 0:0 Davor Šuker je pucao glavom i lopta je, kako je snimka potvrdila, bila cijelim obujmom iza linije gola. Vratar gostiju Ivica Kralj, poznanik iz dvoboja Croatia - Partizan, i jedan od tragičara uzvratnog dvoboja (5:0 za Zagrepčane), ovaj put bio je miljenik Fortune. Suci utakmice previdjeli su pogodak i procijenili da je Kralj dohvatio loptu prije nego je cijelim obujmom prešla crtu gola.

    Španjolskom sucu Arandi ne može se to zamjeriti, jer je utakmicu sudio na visokoj razini. Isto onako kako je 8. srpnja 1998. godine, na Svjetskom prvenstvu, odsudio polufinale između Francuske i Hrvatske (2:1). Tada je isključio kapetana domaćih Blanca (zbog dvojbenog ‘intenziteta’ udaranja Slavena Bilića), a ovaj put je crveni karton pokazao Mirkoviću.

    SN

      

    Zrelost navijača

    Ukupno gledano, u maksimirskom dvoboju uloga sudaca bila je optimalna, nisu preuzeli naslovne role. Za razliku od beogradske utakmice, u Maksimiru je prevladavala priča o nogometnoj igri. Uz fantastično navijanje 38.734 gledatelja Vatreni su furiozno krenuli, a vrhunac euforije zbio se u 20. minuti. Tada je najveća igračka moć Hrvatske 1990-ih, ali i najveći pehist, Alen Bokšić doveo Vatrene u vodstvo. Bila je to simbolička gesta sudbine, koja je igraču koji je je svojim igrama, a pogotovo pogotkom u doigravanju u Ukrajini omogućio Francusku ‘98., napokon omogućila glavne uloge i zadovoljštine u reprezentativnom dresu.

    Nažalost, nije bilo dovoljno. SR Jugoslavija bila je psihološki očito spremna i na taj scenarij početka, pa su ubrzo uspostavili ravnotežu u igri i onda u razmaku pet minuta (26. i 31.) postigli dva pogotka nakon velikih greški i dekoncentracije obrane Hrvatske po izvođenju udarca iz prekida igre. U oba slučaja ključan je bio odlični izvođač slobodnih udaraca Siniša Mihajlović, a strijelci Mijatović i Stanković. Navedemo li još imena Savićevića, Miloševića, Stojkovića, Jokanovića, Đukića, Drulovića, Bolića, jasno je da je suparnik imao itekako internacionalno i natjecateljski snažnu momčad.

    Iako je Mario Stanić nakon dvije minute nastavka već poravnao na 2:2, ostaje činjenica da se Hrvatska do kraja utakmice silno mučila da ozbiljnije ugrozi gol gostiju. Bila je to jedna od rijetkih važnih utakmica u kojoj se Šuker nije (službeno) upisao listu strijelaca (nije priznat regularan pogodak), a bila je to i utakmica u kojoj Alen Bokšić, koji je igrao silno dobro, nije izdržao do kraja, jer je u 75. minuti zamijenjen zbog ozljede...

    Posljednji sučevi zvižduk donio je veselje gostima, koji su se na travi Maksimira mogli slobodno opustiti i iskazati svoju sreću plasmanom na Euro 2000. To što su ga izvojevali u gostima, kod Hrvatske, jamčilo im je bogomdani status u njihovoj zemlji i kod medija i navijača.

    Hrvatska je pak te večeri demonstrirala zrelost svojih navijača, jer su cijelu utakmicu bili fokusirani na podršku Vatrenima, a ne na “folklornim” ponašanjima prema gostima. Još je impresivnije bilo kako je protekao odlazak navijača sa stadiona. U općoj tišini, dostojanstveno koliko tužno, više od 38 tisuća ljudi slilo se u zagrebačku noć koja je bila označena kao ona nakon koje u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji više ništa neće biti kao prije.

    Neuspjeh sa SRJ, iako Hrvatska nije izgubila ni u Beogradu ni u Zagrebu, a ukupnim dojmom izgledala je u igri bolje od suparnika, označio je tri važne stvari.

    Prva je ta da je Hrvatska, nakon debija na Euru ‘96. i SP-u ‘98., doživjela prvi neuspjeh u kontekstu plasmana na veliki turnir. Bolno je bilo što se to dogodilo generaciji koja je samo 14 mjeseci prije priredila zemlji fantastično slavlje brončanog uspjeha u Francuskoj.

    Izostanak s Eura 2000. bio je simbolički kraj te povijesne generacije uz koju se rađala i prve godine svijetu predstavljala samostalna država Hrvatska.

     

    Početak osipanja

    I kao treće, nakon te utakmice koju je prvi dio odgledao iza južnog gola Maksimira, a drugo pratio preko ekrana u dvorani podno južne tribine, Zvonimir Boban odlučio je zaključiti reprezentativnu karijeru. Posljednje natjecateljske minute odigrao je u ‘svom’ Maksimiru protiv Malte, a oproštajnu partiju odigrao je na mjestu (ne)sreće u Francuskoj.

    U studenome 1999. godine Francuzi su pozvali Hrvatsku da im uveliča godišnjicu osvajanja zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu. Na toj utakmici, završenoj 3:0 za svjetske prvake, Boban je ispraćen u legendu Vatrenih. Time je označen početak osipanja jedne posebne generacije, a najavljen je i skorašnji završni okvir njihova vođe s klupe, Miroslava Blaževića.

    Ubrzo nakon remija sa SRJ podnio je (uvjetnu) ostavku i opipavao puls javnosti. Ostao je, ali je izdržao još osam utakmica. Točno godinu dana nakon maksimirske tužne večeri sa SRJ, Miroslav Blažević je u remiju sa Škotskom (1:1), u kvalifikacijama za SP 2002, posljednji put sjedio na klupi Hrvatske. Slijedilo je potpuno novo, milenijsko razdoblje Vatrenih...

    Iz drugih medija