Povremeni hrvatski reprezentativac Ivan Santini (28) već je 16 mjeseci u francuskom prvoligašu Caenu. Jedan je od krucijalnih igrača kluba koji se ove sezone smjestio u sredini ljestvice. Ivan je od onih igrača koji često ne gostuju u medijima, pa je, eto, bilo zgodno popričati s tim iznimno simpatičnim momkom koji je iz Zadra stigao do lige Petice. Santini je tipičan primjer kako se predanim radom, totalnom posvećenošću sportu, uz adekvatan talent može uspjeti i daleko dogurati.
Kako ste zadovoljni svojom sezonom, pet pogodaka u ovo doba manje je nego prošle sezone?
- Podosta sam zadovoljan, bez obzira što sam zabio manje pogodaka. Igram bolje nego prošle godine, tjelesno se bolje osjećam, a i momčad igra bolje, što se zorno vidi na ljestvici. Sve je dakle - bolje! Jedino se toliko ne nalazim u gol-prilikama kao što je bilo protekle sezone. Ta prošla godina je za mene stvarno bila izvanredna, ali vjerojatno i zbog toga što na mene suparnici nisu obraćali toliku pozornost. Tako da sam, logično, imao više prostora, sad su svi više koncentrirani na mene. Ali, igram ipak u tzv. malom klubu kad je Francuska u pitanju, zato sam s svime zaista zadovoljan - kaže nam Ivan Santini.
Radim za momčad
Caen dosta bolje stoji na ljestvici nego prošle sezone? Koja je formula napretka?
- Najviše smo se pojačali i mnogo smo bolji u obrani. Prošle sezone smo bili među tri prvoligaša koji su primili najviše pogodaka u prvenstvu. Sad smo čvršći, kompaktniji, to se vidi. Ove sezone smo među onima koji su primili najmanje pogodaka.
Vaše mjesto je neupitno, igrate svaku utakmicu, trener je očito jako zadovoljan vašim prezentacijama?
- Da, svaku utakmicu sam odigrao 90 minuta, jednu sam samo pauzirao zbog ozljede. To mi je najvažnije, to što stalno igram. Kad igram, onda sam sretan i zadovoljan.
Kako biste sebe opisali kao igrača, jeste li pravi centarfor, strijelac, onaj koji pomaže momčadi, mnogo radi za nju, asistent... Ili nekako drukčije?
- Prvo bih se opisao kao igrača koji dosta radi za momčad i koji ima dobar osjećaj za pogodak. Te kao igrača kojem nije potrebno mnogo prilika da bi zabio pogodak. Mislim da sam to pokazao.
U prosjeku 18 tisuća
Imate 28 godina, biste li se usudili kazati da ovog trenutka igrate najbolji nogomet u karijeri?
- Mislim da - da! Držim da ovog trenutka igram najbolji nogomet u karijeri. Psihološki sam u najboljem stanju, u najzrelijim godinama.
Koliko još imate prostora za napredak, gdje još možete biti bolji?
- Ma, ima još dosta prostora za napredak.. Jer cijelu svoju karijeru igram u klubovima koji ne stvaraju mnogo prilika, zato sam i naučio vrlo bitnu stvar, davati pogotke iz malo prilika, meni je stvarno potrebno malo da bih zabio. Moram biti maksimalno koncentriram na svakoj lopti, jer nikada nemam puno šansi. Držim da bi mi bilo mnogo lakše igrati u nekoj momčadi koja stvara mnogo više prilika, koja ima veći posjed lopte. Tu bi moja uloga došla do većeg izražaja, ali što je tu je, igram tu gdje igram i posve sam zadovoljan.
A ima li Caen prostora za napredak, možda se dokopati nekog mjesta koje vodi u Europu?
- Mislim da bismo po kvaliteti igrača mogli biti negdje oko 10. mjesta, tu gdje smo otprilike u ovom trenutku. Svi smo toga svjesni i trudimo se kako bi to ostvarili. Nisam siguran da možemo doći do nekog od europskih natjecanja, mada je naša želja velika, svaku utakmicu se skroz dajemo, ponudimo sve od sebe.
O REPREZENTACIJI: Ako zatrebam Daliću, tu sam
Kod Ante Čačića ste uspjeli ući u reprezentaciju, kako ste se osjećali tih dana?
- Preponosno! Hvala Bogu da mi se ostvario taj san. Zahvalan sam što sam dobio priliku biti hrvatski reprezentativac. Zahvalan sam što sam imao tu čast trenirati s tim dečkima i odigrati dvije minute protiv Islanda. Možda se te dvije minute čine malo, ali mojim očima to je jako, jako mnogo. Naravno, zahvalan sam što sam igrao i u onoj prijateljskoj utakmici protiv Meksika u kojoj nije igrao najbolji sastav.
Hrabri izbornik
Niste bili na posljednjem popisu novog izbornika Zlatka Dalića, je li vam to zasmetalo?
- Nije mi zasmetalo. Ja sam tu ako treba. Svjestan sam da imamo sjajne napadače, a dosta njih igra u boljim klubovima nego ja. Na izborniku Daliću je odluka hoće li me pozvati. Ja se trudim svaki dan kad treniram, svaki tjedan kad igram utakmicu da bih bio što bolji, ako bude potrebe tu sam, na mene se uvijek može računati. Svatko ima pravo svog izbora. Iznimno cijenim Zlatka Dalića, zbog svega što je napravio. Pokazao se hrabrim, vidi se da je stvarno spreman za tu ulogu hrvatskog izbornika. Nema straha za reprezentaciju.
Nadate li se da biste mogli biti u avionu za Svjetsko prvenstvo u Rusiji?
- Normalno, uvijek se nadam. Ali u ovom trenutku totalno sam fokusiran na svoj klub, jer jedino na to mogu utjecati. Na druge stvari ne mogu utjecati. Tako da se previše ne brinem, ali jasno da nada postoji. Ljudski je nadati se...
Hoćete li možda otići na SP u Rusiju i ako ne budete dio reprezentacije?
- Neću... Eto sad mi se rodila druga curica, bilo bi to teško izvedivo. Kćerke mi se zovu Iva i Sara, supruga je Ivana.
Nego, kad ste bili u reprezentaciji kod Ante Čačića, je li vam se činilo da u svlačionici nešto nije u redu, da bi kola mogla krenuti nizbrdo, kao što se, nažalost, na kraju i dogodilo?
- Ne, tako mi se definitivno nije činilo. U svlačionici je sve super štimalo, momčad je bila kao jedno biće. Meni je, recimo, prilagodba prošla bez ikakvih problema, dečki su mi jako, jako pomogli. Mislim da je veći problem bio izvan svlačionice, svlačionica je - super.
Na što mislite kad govorite o stvarima izvan svlačionice?
- Na atmosferu oko reprezentacije... Htjeli - ne htjeli, to uvijek utječe na prezentacije na igru, na sve. To je tako ne trebamo pred time zatvarati oči. Prije je reprezentacija bila kult. Sjećam se kako sam ja i moji vršnjaci nekada gledali Vatrene, kao kraljeve, bogove... Sad je nekako drukčije, nije to više tako. Sad se cijela ta priča pomalo podcjenjuje, nema više onakve unisone podrške, igrači sve to osjete. Nema više niti previše publike, onog navijanja kao što je bilo nekad, nekako se sve srozalo, što ćete, takva su vremena... To je bio najveći problem koji sam ja spoznao kad sam bio u reprezentaciji.
Teška skupina
Neki kažu da bi ova generaciji u Rusiji morala do polufinala ili barem četvrtfinala? Je li to nepošteno iz vašeg kuta gledanja na nogomet?
- Za takav uspjeh uvijek je potrebna doza sreće. Sam talent nije dovoljan. To se pokazalo mnogo puta. Svakako po talentu ovih igrača što imamo, realno bi bilo očekivati da smo među deset najboljih reprezentacija na svijetu. Imamo izrazito tešku skupinu, ali trebalo bi očekivati da je prođemo. Nakon toga je sve moguće, zaista smo jaki.