Kako smo porušili barijere i dotaknuli nedoživljene visine? Što nas je lansiralo da nam nogometni svijet bude pod nogama? Netko će reći da su mi za ožujskih dana na turneji u Americi na vrata pokucale loše vijesti.
Ne, baš na Floridi i Teksasu isplivala su neka od ključnih zbivanja za stvaranje preduvjeta da nam ruske večeri budu tako radosne. Nakon Perua i poraza 2:0, kad smo već uglavili koja šestorica igrača sutra idu kući jer dao sam im slobodno da se posvete klupskim obvezama, što smo danima dogovarali, večerali smo u hotelu Renaissance Plantation u okolici Fort Lauderdalea.
Prilazi mi jedan od igrača zvjezdanog statusa i traži razgovor. Zagonetnog pogleda, kao da mu nije najdraže što to čini, ali odlučan. Vodim ga u hodnik, nalazimo kutak za diskreciju i on kaže:
- Ne mogu igrati poziciju koju imam u reprezentaciji, loš sam u tome, najbolje od sebe sposoban sam dati samo u drugoj ulozi. Bolje je da šansu dobije netko od kolega, ne vidim se više na tom mjestu.
Mogli smo ga izgubiti
Kraj. Očito je raščistio sam sa sobom, za njega nema natrag, na vagi sam hoću li ga dobiti ili izgubiti za Svjetsko prvenstvo. U tom je času sve otvoreno…
Trajalo je samo pet minuta. Nismo se dulje zadržali. Odmah sam odlučio:
- U redu, odsad ćeš konkurirati isključivo za ulogu u kojoj se najbolje osjećaš. Ali konkurirati, s ostalim kandidatima, jer imam više opcija.
Trener se ponekad nađe u takvoj situaciji. Kako sačuvati autoritet i igrača? Potrebno ti je oboje, ne smiješ ih izgubiti.
Pokazao sam mu poštovanje, ali i bio jasan, mjesto mu nije zajamčeno. Stavljao sam ga na poziciju gdje mi je u pojedinim utakmicama trebao, i gdje je ranije već igrao, ali razumijem ga. Slabijim izvedbama sportaš samo navlači negativne konotacije. To će se pokazati važnim u svim kasnijim zbivanjima u “akciji Rusija”, odrediti brojne stvari. Vidjet će se i prije početka Svjetskog prvenstva i tijekom turnira, o njemu će biti mnogo riječi. Prometnuo se u jednog od najvećih junaka. Apsolutno mi je jedina želja i interes bio najjači sastav na Mundijalu. Što stjecajem okolnosti ipak nisam imao.
Zato sam rekao da je Nikola Kalinić, kojeg sam morao udaljiti, moj poraz, a spomenuta američka sekvenca jedan od temeljaca medalje. Već je naša reprezentacija igrala na velikim natjecanjima nekompletna, nisam to htio.
Mogao sam biti tvrd, sirov, neosjetljiv na mišljenje igrača. Kamo bi nas to dovelo? Vjerojatno bih takav smatrao briljantnim sve što mi padne na um. Da reprezentaciju vodim egom, a ne razumom, i sastav i način igre u polufinalu s Engleskom ne bi bili onakvi kakve danas svi pamte, a tko zna čija bi prsa tada kitilo ordenje. Možda opet naša, nije isključeno da bi formacija koju sam već nacrtao učinila točno što sam u tom času mislio da može, no puno je izglednije da sam na kraju povukao najbolji potez.
Nešto kod vas ne štima
Mediji i stručnjaci problematizirali su i prije četvrtfinala s Rusijom, i nakon njega, formu pojedinaca.
Već sam zagazio korak da i mene ponese u tom pravcu. Sjeo sam s dečkima, koji su imali rekuperaciju nakon cjelovečernje drame u Sočiju protiv domaćina, na travnjak pomoćnog terena Lužnjikija i počeo raspoređivati čunjeve. U igri iznenađenja za protivničkog izbornika Garetha Southgatea. Ta zamišljena taktika ostala je samo crtež u mojim papirima, koji danas jedva mogu pronaći. Zašto? Tko bi, a tko ne bi imao startno mjesto u polufinalu, mogli biste se jako iznenaditi. Čak i više nego što bi se iznenadio Southgate.
Na proljetnoj turneji u Americi trasirali smo put prema Moskvi. Desetljeća posrtanja trebalo je presjeći. Reprezentacija je bila opterećena nepovjerenjem i javnim kontradikcijama, prišivena joj je etiketa gubitnika.
Poraz od Perua 2:0 u Miamiju nije bio nikakva katastrofa jer kao 18. ekipa s FIFA-ine ljestvice igrali smo protiv jedanaeste, i to nakon jet laga, sa samo tri dana adaptacije, a oni nošeni svojom publikom.
Međutim, morao sam reagirati, povukao sam potez koji nisam gotovo nikad u životu, sazvao sastanak odmah nakon utakmice u svlačionici, čekajući tek da ode Marin Čilić, naš veliki tenisač, koji nas je došao posjetiti. I kazao dečkima otvoreno:
- Stalno govorimo o vama kao sjajnim igračima, vrhunskom potencijalu, što i jeste, imate vrhunske ugovore u najvećim klubovima, ali kao Hrvatska nismo napravili odgovarajući rezultat. Ne može uvijek biti izbornik kriv, a vi perfektni. Treneri se mijenjaju, sve ostaje po starom. Nešto tu ne štima, neke stvari moramo postaviti na svoje mjesto. Igrate u Realu, Barceloni, Juventusu, Interu… a ispadamo u skupini ili prvoj fazi doigravanja. Želite li to i dalje ili ćemo postati momčad?
Morao sam radikalno
Napali su me pojedini mediji zašto sam to uopće govorio, kako sam im mogao očitati bukvicu, ali koliko god je za mene u tom trenutku bilo rizično, netko je to trebao izustiti. Nužno je bilo “promijeniti glave”. I napraviti zaokret da postanemo ekipa, jer ništa ne bismo učinili gledajući svatko sebe. Zaključio sam da moram ići radikalno. Na zajedništvu sam inzistirao tijekom cijelog ruskog puta.
Već sljedeću utakmicu s Meksikom igrali smo kompaktnije. Vidio sam da je to rješenje, na njemu smo ustrajali. Naglasio sam:
- Napravili ste puno u klubovima, ali u reprezentaciji nemamo ništa, jedno četvrtfinale 2008. i osminu finala 2016. godine.