Što god da se u nogometu dogodilo u 2018. godini, nama je bitna samo Rusija, po njoj ćemo je pamtiti, zbog nje ćemo joj se vraćati. Domagoj Vida jedan je od hrvatskih junaka Svjetskog prvenstva i savršen čovjek za božićni intervju.
- Nije bilo lako dočekati kraj - smije se Domagoj, koji nam se javio prije nego što je u nedjelju otišao na zasluženi odmor.
Pa kakav će ovo biti Božić za obitelj Vida? Drugačiji od drugih, s medaljom u kući.
- Neće se puno razlikovati od ostalih Božića. Iskreno, još nisam dovoljno svjestan što smo napravili. Ali sigurno će na božićnom ručku medalja biti na stolu. Ili na nekoj polici da je vidimo, da nam dočara Rusiju. Dok ne napravimo supruga i ja svoju kuću u kojoj ćemo držati sva ta priznanja i čuvati uspomene - kaže Vida.
Je li to najava malog muzeja?
- Ne bih baš rekao da će biti muzej, ali skupljam dresove igrača protiv kojih sam igrao te prijatelja iz reprezentacije i klubova, potrebna je zasebna prostorija za njih, kao i priznanja i medalje. Imam naslov prvaka iz Hrvatske i Ukrajine, naći će se puno lijepih stvari, računajući i fotografije s nogometnim veličinama i suigračima. Da se uvijek mogu prisjetiti krasnih trenutaka i uspomena.
Igrali ste protiv gotovo svih asova modernog nogometa, a čiji ste dres “arhivirali”?
- Imam ih dosta, recimo Messijev, rekao sam već da nam je nakon što smo svladali Island i plasirali Argentinu dalje svima poslao svoj dres s potpisom, zatim Iniestin, Agüerov...
Gdje je vaš s Lužnikija, s finala Svjetskog prvenstva?
- Čuvam sva četiri koja sam dobio službeno za tu utakmicu, u dva sam od njih igrao. Jedan će biti na tom posebnom mjestu u mojoj kući, a drugi čuvam za sina Davida. Svi reprezentativci i izbornik potpisali su se na njega, držim ga u sefu.
Trogodišnji David također je postao zvijezda na Svjetskom prvenstvu.
- Je, simpatičnošću kojom zrači odmah je sve očarao. Iz cijelog mi svijeta šalju poruke o njemu. Ne bih volio da bude po svim tim novinama i portalima, još je premlad za to, ali ne možemo to ni izbjeći.
Što je vam je ostalo najupečatljivije sa Svjetskog prvenstva?
- Vrhunac je bio kad smo se vratili u Zagreb. Taj je doček nagrada i kruna svega što smo napravili. Kad danas gledam te isječke na YouTubeu, i ovog časa kad pričam o tome, prolaze me trnci. Ima i drugih, od pobjeda, pogodaka, penala... Kad je David išao sa mnom po terenu, bili su na tribini moji roditelji i supruga. Puno je stvari koje nikad neću zaboraviti.
Jedanesterac ste pucali s Rusijom i potom rekli: “Mislio sam Akinfejevu opaliti Panenku.” Jeste li zaista?
- Kroz ovaj je moj ludi um i to prošlo, srećom, ohladio sam se od toga. Njihov prvi pucač Smolov probao je Panenku, Subašić mu je obranio, kad sam to vidio, rekao sam si, neću se s tim šaliti, ipak je prevažno da bih svojim zezancijom sve pokvario. Išao sam pošteno, odlučan napraviti sve što treba i kako treba, i ušla je, na moju sreću i sreću svih navijača.
Kazali ste u Sočiju: “Ovo je moja utakmica života.”
- Budući da sam postigao dva gola, i iz igre i iz penala, moglo bi se reći da je to moja utakmica karijere. No ne gledam sebe, nego momčad. Najbitnije je da ekipa pobjeđuje, zato ću sad istaknuti da je polufinale ipak bilo i draže i slađe i da je to utakmica po mojem guštu. Finale neću stavljati u tu kategoriju jer nije završilo kako smo htjeli.
Je li vam Rusija promijenila život? Kao vrhunski nogometaš i poznata osoba i prije ste uživali pažnju u javnosti, no to je sada dignuto na višu dimenziju, postali ste jedan od omiljenih Hrvata, imate tisuće obožavateljica.
- Nije mi promijenilo život jer sam se već naučio na to. I vidite da me nema puno u javnosti, da rijetko dajem intervjue, no činjenica je da me ljudi još više prepoznaju, da se žele slikati sa mnom, porazgovarati, kazati koju lijepu riječ, a ja sam otvoren za sve. Zato me možda i više vole. Nikad mi nije teško stati, pozirati za fotografiju... Nije ni drugima, ali ja sam takav prirodno. I kad imam težak dan, kad se ne osjećam dobro, nasmiješim se i porazgovaram s ljudima. Osobno sam ostao isti, ali točno je da sam dobio više obožavatelja i obožavateljica.
.jpg)
No sad možete reći da ste kao igrač ispunjeni.
- Kad igraš u finalu Svjetskog prvenstva, to je kruna karijere. Nažalost, nismo tu zadnju stepenicu uspjeli proći. Kad razgovaram s Lukom, Raketom i Mandžom, koji su osvojili Ligu prvaka, Svjetsko prvenstvo svima je nešto drugo. Igra se svake četiri godine. Hrvatska je u zadnjih 20 godina dvaput osvojila medalju. Što se toga tiče, napravio sam sve, ali nitko sretniji od mene ako za četiri godine dođemo i do kraja. Bit će jako teško, međutim ako ne sanjaš, ako ne misliš o tome i ne ponašaš se tako, ne daješ sve od sebe, neće se ni dogoditi. Ne možeš zapeti tek zadnjih mjesec dana pred Mundijal, cijeli se život pripremaš za to. Imamo dobre igrače, daleko je još Katar, ali to je neka moja misao.
Možete li gdje u Hrvatskoj u miru sjesti na kavu?
- Ne. Nijednom nakon Svjetskog prvenstva nisam izašao bilo kamo da sam bio u miru. Ma, drago mi je zbog toga, to više smeta mojima, supruzi Ivani ili nekome tko se zatekne sa mnom, tata ili brat. Ne mogu ni pojesti a da me netko ne prekine, ali to je cijena slave. Zahvaljujem Bogu što je tako jer je to rezultat činjenice da smo drugi na svijetu. Nije mi nikakav problem, dapače.
Jeste li mislili da vas narod toliko obožava? Godinama je bilo negative, pa i oko reprezentacije.
- Svaki put pred velika natjecanja dođe euforija. Nažalost, prije nismo napravili prave rezultate. A na SP-u smo bili u izolaciji. Dobivali jesmo puno videa, poruka, gledali na internetu... Vidjeli smo da su ljudi s nama, ali nismo imali doticaj s narodom i pravu sliku. Tek kad smo došli u Zagreb, osjetili smo tu ljubav.
Vi ste, uz Šimu Vrsaljka, posebno bili u centru proslava na dočecima.
- Ponašam se kao i uvijek. I kad sam u Donjem Miholjcu ili na bilo kojoj fešti, veseljak sam, čovjek iz naroda i to je, jednostavno, izašlo iz mene. Takvog kakav jesam. Svi su bili radosni. Netko je povučeniji tip, netko veseliji.
Pred kraj knjige “Rusija naših snova” izbornik Zlatko Dalić ukratko portretira reprezentativce i suradnike. Za vas je kazao: “Domagoj Vida - slavonski bećar. To je dovoljno.”
- Da, to je dovoljno, najbolje me opisao, haha... Ne stidim se toga, ponosan sam što sam Slavonac, što sam svoj, i što me ljudi zovu bećarom.
To je kod vas krajnje pozitivno, a koja vam je najdraža pjesma?
- Volim slavonske, kad krene tambura, samo ide... Normalno da imam favorite. Eto, na vrhu, broj 1 moje top-liste je pjesma “Šokac”. Drugi mjesto drži “Ćaća”, a treće “Ne dirajte mi ravnicu”.
Imate li neki ritual koji radite prije svake utakmice? Koliko se sjećamo, prvo na teren zagazite desnom nogom i potom se prekrižite.
- To je to. Uvijek moram prvo desnom zakoračiti na teren i prekrižim se. Zahvalim Bogu i zamolim ga da se nitko ne ozlijedi i, ako je moguće, da pobijedimo i igramo što bolje.
Izbornik kaže da ste Hrvatsku učinili najsretnijom zemljom na svijetu. Koliko ste ganuli cijelu državu, važnije je od samog rezultata.
- Oko toga smo suglasni. Cijela je naša Hrvatska disala zajedno, i staro i mlado, i vatrogasci i odvjetnici, nije bilo nikakve razlike. To je najveće zlato i pobjeda, pokazali smo da mi Hrvati, kad smo kao jedno, možemo što god hoćemo.
Nogometna reprezentacija najbolja je momčad Hrvatske 2018. godine. Iako imamo i osvajače Davis Cupa.
- Svaka čast tenisačima, uzeli su Salataru, napravili su i više od nas jer došli su do kraja. Imali su velike rezultate i drugi sportaši. Ipak, nogomet je uvijek bio najvažnija sporedna stvar na svijetu i drugačije se doživljava.
Koja vam je utakmica bila najteža, a u kojoj ste najviše uživali?
- Najviše sam uživao s Rusijom jer sam zabio golove. Najteža je bila Danska, to će vam reći i većina suigrača. Još nam se i put otvarao jer smo vidjeli kako su Rusi izbacili Španjolce. Na ručku uvijek bude neke zafrkancija, ali taj dan, uoči Danske, svi su šutjeli. Baš smo bili u grču. Znali smo da moramo konačno otići dalje od prve nokaut-faze. Dobili smo gol odmah na početku, na kraju promašili penal. Tada ti prođe glavom, pa je li moguće da će se dogoditi slično kao s Portugalom, protiv kojeg smo imali šanse, ali nismo zabili.
Da ste ispali, bilo bi kao na Euru 2016, ali i gore; govorilo bi se da ste gubitnici.
- Pa ne bi se možda govorilo da smo gubitnici, presuđivala je lutrija penala, ali opet bi bila stara priča - imali smo, a nismo.
Kakva je uloga izbornika Dalića u srebru?
- Velika. Uspostavio je taj balans između prijatelja i trenera. Puno razgovara s nama i pita nas kako bismo mi, što je možda bolje, podijeli nam svoje vizije što bi on radio, pa ga zanima kako bismo mi. Pogotovo se konzultira sa starijim igračima, ali nekad čak i s mlađima, ali na kraju je on taj koji udari šakom o stol i kaže - tako će biti, slušajte i radite, jedino tko možemo pobijediti. Stvorila se kemija, međusobno povjerenje. On je pravi vođa kojeg slijedimo i slušamo, a rezultati dolaze.
Luka Modrić? Pokupio je sve trofeje...
- Pomeo ih je sve. Ako je netko zaslužio, to je on. Godinama su sumnjali u njega, Luka je šutio i radio. Udarali su po njemu, zbog ovog ili onog. No samo je rastao iz dana u dan i vodio nas kao kapetan. Tako i Real. Makar ne zabija puno golova sve kreće od njega, motor je i kluba i nacionalne vrste. Hvala mu što nas je učinio boljim igračima. Potpuno zasluženo je sve to dobio.
Izbornik ističe zajedništvo kao ključ uspjeha.
- Kod nas je zajedništvo standardno, ali s pobjedama raste i pojačava se. Čudno nam je bilo na kraju, nakon dočeka u Zagrebu imali smo još večeru u Okrugljaku, i gledamo se, neobično nam je, skupa smo pedesetak dana, kako ćemo sutra? Idemo svi na odmor, nećemo se vidjeti. Čvrsto je bilo jedinstvo. Makar sad više u reprezentaciji nisu ni Suba, ni Čarli, ni Mandžo, redovito se čujemo i razmjenjujemo poruke. To nas krasi. Ako nismo kao jedno, kad nismo zajedno, dogodi nam se Španjolska. U Elcheu je bio primjer utakmice u kojoj glave nisu bile unutra. Kad nismo na terenu drug za druga, prijatelj za prijatelja, dobijemo po glavi.
CIJELI INTERVJU S DOMAGOJEM VIDOM PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI