Što vam najviše nedostaje iz Hrvatske, a što ni najmanje?
- Obitelj mi nedostaje. Mi smo svi jako povezani i kad se naviknete na te svakodnevne male i velike blagodati, na jedan poseban odnos koji imamo, nije se jednostavno prilagoditi na udaljenost. Srećom, roditelji i sestre, rođaci, često dolaze i donose mi tu obiteljsku atmosferu u novom domu… Nedostaju mi i moji prijatelji, koji ipak često dođu do mene i tako kompenziramo naviku dobrih i opuštenih nam druženja. Jedino mi ne stiže Zagreb i njegov način života, a koji mi također nedostaje. Znam da me pitate koje mi stvari smetaju, pa mi to ne nedostaje u Torinu, ali meni je u Zagrebu i Hrvatskoj uvijek bilo i bit će lijepo. Svugdje ima plusova i minusa, ali emocija koju čovjek ima prema svom domu i domovini je uvijek posebna i iznad svake stvari koja vam može zasmetati.
Rijeka je odlična
S kime održavate kontakt iz Dinamovih dana?
- Čujem se s dosta bivših suigrača, odnosno prijatelja. Više, recimo, s Fiolićem, Antolićem, Pivarićem, Sigalijem, za kojeg mi je silno žao što mu se dogodila teška ozljeda.
Vi ih vjerojatno pitate kako su spremni za proljetnu trku s Rijekom. Kako vam se čini raspored snaga proljetnog nastavka HNL-a, pratite li…?
- Pratim, naravno. Vidio sam i odličnu predstavu Rijeke u Osijeku, gdje su potvrdili visoku razinu kvalitete, mudru selekciju pojačanja. Dinamu svakako neće biti jednostavno dostići bodovno značajnu prednost ovakve Rijeke. Tek je, doduše, počeo drugi dio, još se ne može ništa decidirano izreći. No, očito je da Rijeka ima odličnu momčad, a da je Dinamo na velikom iskušenju i zbog činjenice da nije navikao na ovakvu mu poziciju lovca na lidera.
Jedan od razloga tomu, kažu mnogi, jest Franko Andrijašević. Čudno je kako nije prepoznat, odnosno kako je olako prepušten konkurenciji iz Rijeke?
- Mogu samo kazati da sam jako dobro znao kakvu kvalitetu ima Andrijašević. Njemu je prije nedostajalo tek malo sreće da potpuno iskorači, a što mu se onda dogodilo dolaskom u Rijeku. Tako se to može dogoditi u karijeri jednog igrača. Žao mi je zbog Dinama da nema takvog igrača koji je sada zasigurno ponajbolji u HNL-u.
Finally @marko_pjaca20 !!! Grande Marko!! #marko #pjaca #Juventus pic.twitter.com/1HcqqzGC3P
— Wiskie (@yulius_wisnu) February 22, 2017
Koji su, po vama, aduti ovog Dinama u borbi za obranu naslova?
- Kad netko osvoji 11 uzastopnih titula prvaka države, onda je jasno da govorimo o pobjedničkom mentalitetu. To je važan faktor u borbi za vrh. Iako, ponavljam, Dinamo je sada prvi put u potjeri za liderom. Treba vidjeti hoće li se, i kome, u toj trci prvom dogoditi kiks…
Kojeg mladog igrača u HNL-u vidite kao novu snagu, koji bi sljedeći igrač mogao vašim stopama?
- Najbolju formu općenito iskazuje Andrijašević, doduše, ima 26 godina… Ha, mogu reći za Domagoja Pavičića, kojeg odlično poznajem, da ima velike potencijale. Do sada mu je nedostajalo sreće i doza više samopouzdanja, ali sam uvjeren kako će nakon upornog rada uslijediti njegov važan iskorak.
Ključno je povjerenje
U danu ovog intervjua (petak) točno prije pet godina debitirali ste u Prvoj HNL. Bio je 24. veljače kad vas je Tomo Ivković gurnuo u vatru protiv Zadra, a vi u točno 24 minute igre upisali asistenciju Kramariću za 3:0. Isto tako, u prvoj sezoni HNL-a imali ste taj jedan nastup, a isto kao i u posljednjoj vam sezoni naše lige. Skupilo se, međutim, četiri godine golemog iskustva igračkog odrastanja. Iz tog kuta, što mislite kad je najbolje otići u inozemstvo?
- Svatko ima svoju situaciju. Jako je važno steći kontinuitet igre, jačati iskustvo, a meni je uz to, ili ako hoćete prije toga, ključno osjetiti povjerenje trenera i okruženja. To osnažuje samopouzdanje, bez kojeg nema iskoraka u kvaliteti igre. Kad se dogodi, onda igrač jednostavno osjeti kad je trenutak za odlazak u jaču konkurenciju…
Što je prije toga ključno?
- Ono što su mene otac Željko i majka Višnja oduvijek učili, a to je da treba ostati pozitivan, u svakoj situaciji. Takav sam bio kad sam otišao iz Dinama kao klinac, a što može uvijek izazvati razočaranja i posrtanja. No, želio sam iznad svega igrati i savjetujući se s roditeljima zaključio sam da je to i najvažnije. U ZET-u sam igrao u slabijoj konkurenciji, ali sam napredovao jer sam igrao sa starijima od sebe. Nisam sumnjao u sebe i svaki onaj koji želi napredovati jednostavno mora vjerovati u sebe.
Ljudi koji vas znaju od mlađih dana, naprimjer iz vremena ZET-a, iz vremena odrastanja u Borovju, važni su svjedoci vašeg karakternog sazrijevanja. Odreda svi ističu da ste zadržali poniznost i kako vaša skromnost nije poza, nego je izvorna. Pomoć bivšem klubu tek je dio tih orijentira. Koliko je teško ostati čvrsto na zemlji kad poletite u orbitu glamura Juventusa i top nogometa?
Ponosan na obitelj
- Meni to definitivno nije problem i zapravo mi je sasvim normalno da pomognem ljudima koji su dio mojeg života i odrastanja, kad god to mogu. ZET je moj klub, Borovje je moj kvart.
Kome najviše dugujete za dosadašnje uspjehe osim sebi, naravno?
- Najvažnija priča mog života je moja obitelj. Ona je temelj mojeg sretnog odrastanja, stjecanja pozitivnih uvjerenja i samopouzdanja, moja snaga. Učili su me da se za sve u životu treba boriti i izboriti, poštivati druge, ali i sebe. Učili su me da je talent nešto što čovjek dobije na poklon od prirode, ali da će ga iskoristi samo ako zdušno i uporno radi. Ne samo u nogometu, nego u svemu. Bilo je puno jako talentiranih, ali nisu bili dovoljno čvrsti da to iskoriste. Moji su roditelji, i svojim primjerom, sestrama i meni pokazali kako se treba odnositi prema životu. Dodatno su sestre Iva i Martina to svojim primjerima samo potvrdile. Nadam se da u mojim djelima svi oni prepoznaju kako su njihove vrijednosti i moje vrijednosti te da su barem približno ponosni na mene koliko sam ja ponosan takvom obitelji.
CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI