Dvadeset dugih godina polako prolazi od te utakmice u Kijevu. Igrala se 15. studenoga 1997. godine. Radilo se o drugoj kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Vatreni su u prvoj utakmici u Maksimiru dobili sa 2:0, pogocima Slavena Bilića i Gorana Vlaovića. Ali trebalo je prednost sačuvati i u Kijevu, pred 70 tisuća fanatičnih gledatelja. Radilo se o sudbonosnoj utakmici, tek se poslije vidjelo kakvoj. Da tada nismo uspjeli, ne bismo se plasirali u Francusku i uzeli tu broncu, a Ćiro Blažević nikad ne bi dobio nadimak “trener svih trenera”.
Jučer smo porazgovarali s Ćirom, tadašnjim izbornikom koji sa svojim dečkima nije izgorio u paklu Kijeva. Pitali smo ga što je tada prije te utakmice kazao svojim momcima?
- Kad je nešto biti il’ ne biti, onda tu nema puno dijaloga. Ova utakmica s Ukrajinom koju danas igramo posve je slična, zapravo identična onoj utakmici prije dvadeset godina - kazao je u uvodu Blažević.
Dok smo razgovarali s Ćirom, sjedio je u društvu oca Ivana Rakitića.
- Sjedim i razgovaram s tatom našeg Rakitića, on je jadan u brzi kao cijela nacija. Ali ja sam potpuni optimist, nadam se da ćemo doći do spoznaje kako su jedinstvo i fanatična angažiranost presudni. Nema dvojbe da je Hrvatska kvalitetnija reprezentacija od Ukrajine, ali ako oni budu angažiraniji od nas, ugušit će našu veću kvalitetu. Došli smo u situaciju da nam je nož ispod grla.
Ćiro je za vrijeme razgovora stalno spominjao riječ “angažiranost”, govorio je o tom stalno spominjanom naboju. Ispričao nam je priču koja se zbila prije dvadeset godina, koja je pokazala kako su tada njegovi igrači bili “napaljeni”.
- Prije utakmice momcima nisam rekao - ništa! Što ću kazati kad smo imali takvu uvertiru koju ću vam sad ispričati. Dakle, držao sam kratku teoriju prije nego smo izašli na travnjak. Završio sam sve brzo, nikada me nakon toga svih mojih godina vođenja reprezentacije nitko ništa nije pitao nakon što sam rekao svoje. A tada se u Kijevu oglasio Goce Jurić... A bio je tada autsajder, upao je u momčad jer nisam imao Igora Štimca. Kaže on meni: “Šefe, mogu li ja nešto kazati?” Gledam ja njega, mislim si: “Što ćeš ti reći nakon mog izlaganja, tko te što pita?” Ali se bojim da će mi kazati da ne može igrati, a ja sam sve posložio, sve je bilo na ploči. Ja mu tada viknem: “Govori!” A Goce tada kaže: “Šefe, je**t ćemo im majku”! Nakon toga nisam trebao ništa više kazati, izašli smo na teren i otišli u Francusku!
Naravno, Ćiro ne bi bi Ćiro da još nešto nije dodao u svom stilu...
- A znate tko nam je onda najviše “je** majku”? Pa Goce, Ševčenko je pokraj njega prolazio kao da ga nema! Ali tada smo bili odlični, no svakako treba spomenuti da smo tada u toj odlučnoj utakmici imali sjajnog - Alena Bokšića. Ne samo što je zabio pogodak, nego je napravio sjajan posao. Ma sad, kad se danas sjetim te utakmice prije 20 godina, znam da nije moglo završiti drukčije!
Objašnjava zašto i danas vjeruje da će Hrvatska ponoviti tu priču...
- Danas će se ponoviti isto kao što se dogodilo te 1997. godine! Samo što ćemo danas pobijediti i nećemo se zamarati pitanjem hoćemo li biti najgori drugoplasirani. Svi na punom kijevskom stadionu će shvatiti da Svjetsko prvenstvo u Rusiji ne može proći bez Hrvatske!
Ipak, pitali smo Ćiru ima li danas netko u reprezentaciji koji će kazati isto ono što je rekao tada Goce Jurić? Ima li takvog fakina?
- Zapamti, ova hrvatska reprezentacija je po koncentratu talenta najjača na svijetu! Ni jedna nogometna nacija nema takve igrače. Vjerujem da svatko od njih ima svijest da je ovo povijesna utakmica. Nitko neće izostati sa svojim optimalnim učinkom. Novi izbornik je uvijek dobrodošao psihološki šok. Bit će i danas. Čačić je super čovjek, ali kad gubiš utakmice, pa odigraš neodlučeno s Finskom, nitko ti više ne vjeruje.
Tu utakmicu sudio je Norvežanin Rune Pedersen..
- Sudac je bio dobar, poništio je Ukrajincima jedan čisti pogodak. Ali i priznao je onaj Ševčenka koji je bio iz zaleđa... Ma, sine, optimist sam, dobivamo - zaključio je Ćiro.