Kao da se ta gomila maksimirskog betona na jednu večer, nadajmo se, ne samo na jednu večer, pretvorila u vremensku kapsulu. I odvela nas u godine u kojima je “ovo” bilo normalno, u kojima su tribine dok igra reprezentacija po defaultu bile pune, a decibele je bilo teško izmjeriti. “Jedna duša, a nas dvoje”, orilo se s razglasa, sve četiri tribine doista su bile jedna duša.
Bez incidenta
Od prve do zadnje minute, bez ijednog incidenta. Ma, bez prizvuka incidenta! Oni, koji su navijali, ili se nadali da će nogomet opet pasti u drugi plan i ostati u sjeni nekakvog ludila na tribinama, ti su otišli kući pognute glave, a slavili su oni koji su došli pozdraviti ovu jaku Hrvatsku i olakšati joj put prema Rusiji. Tkogod je mislio da su istinski nogomet i reprezentacija u ovoj državi izumrli, doživio je veliki demanti.
- Sin mi ima 11 godina i prvi put večeras gleda Luku Modrića i ostale naše zvijezde. Nije dosad imao priliku, igrali smo bez gledatelja, napokon je dočekao i zbog toga je presretan. A sretan sam i ja, jer je uspio doživjeti ono o čemu sam mu pričao, o tome kako su nekad izgledale utakmice reprezentacije - rekao nam Karlovčanin Željko, vodeći za ruku sina Josipa, kojemu se na licu vidjeli da je pun, prepun dojmova.
Jednostavno, pozitiva. I samo pozitiva. Domoljublje na n-tu, ali u granicama koje nitko nije prešao. Onaj sporni, i kažnjivi poklič “Za dom spremni” zamijenio je “U boj, u boj”, nije bilo nikakvog vrijeđanja, rasizma, homofobije, bilo čega što bi moglo donijeti neke nove kazne, opomene, polemike i biti ikome dodatan politički bod. Štoviše, ovoga puta čuli smo i nešto što je dosad bila rijetkost. Pljesak, odnosno izostanak zviždanja, kad je svirala ukrajinska himna, pljesak Andriju Ševčenku kad je izlazio na travnjak. Da smo zločesti, rekli bismo da je dobio veći pljesak nego Ante Čačić... Ali, ubrzo je opet zavladala pjesma, navijanje. Bilo je “Neopisivo”!
Prava ljubav
Ukrajinci su dobro popunili jug, bilo ih je oko dvije tisuće, bodrili su svoje. Prijateljstvo dva naroda, navijača na svim tribinama, u poluvremenu se pretvorilo u pravu ljubav. Jedan je hrvatski navijač zaprosio svoju djevojku, Ukrajinku, rekla je - DA. Kao što je i Hrvatska sinoć, unatoč svim ratovima, podjelama, idealima i “idealima” rekla - DA. Vjerujemo da nas ta vremenska kapsula nije vratila u prošlost već nas trasirala u budućnost, da se dvije godine bez publike više neće dogoditi. Koliko je bilo besmisleno i tužno Maksimir je sinoć dostojno pokazao.
