U 13 godina staža Luka Modrić je doživio zaista svašta u reprezentaciji i njezinu okruženju. Imao je čak šest izbornika, mnoštvo suigrača različitih generacija, velikih sretnih utakmica, ali i niz razočaranja. Sve je to doprinosilo stalnim promjenama raspoloženja kako u reprezentaciji tako i oko nje.
Kako je rastao u važnosti, kvaliteti učinka, tako je Luka Modrić stršio. I kako to kod nas biva, oko najboljih se stalno lome nekakva koplja. U ime nekih kvazianalitičkih postavki da je prosječan igrač, u ime teorija urote raznih verzija (o nametanju smjena izbornika, izbora igrača, o favoriziranju suigrača ili zasjenjivanju drugih), u ime još koječega. Kad god nešto ne bi štimalo, počinjalo se od njegova lika i djela.
Sve je to Modrić podnio stoički i usmjeren samo na glavni cilj - da učini nešto vrijedno s Hrvatskom. I u tome je, zajedno s Dalićem i suigračima, uspio. Modrić je ostao na raspolaganju reprezentaciji iako su, objektivno, šanse i rizik da pritom izgubi nešto na dojmu prilikom oproštaja poprilično veliki. Njega to nije pokolebalo i želi još jednom nešto napraviti s Hrvatskom na Euru. No dojam je da uočava da nakon Rusije u reprezentaciji ima više opuštenosti i površnosti odnosa nego što bi bilo logično nakon takvog dosega.
I kao da je svjestan da će za prvi pravi kiks odmah prozvati i opet osporavati upravo njega. Neki su to činili i kada je dobivao Zlatnu loptu, neki su pritom čak umanjivali njegov doprinos Hrvatskoj. Klasika ovih prostora.
Koliko se može iščitati, nije njemu takav status problem, što je pokazalo i prošlo vrijeme; njemu je teret što iz iskustva prepoznaje da se tako ne mogu polučiti željeni rezultatski dosezi, nužna homogenost u novoj grupi i stvaranje preduvjeta da se svi zajedno, reprezentacija i narod, provesele.
Možda će za finale reprezentativne mu karijere taj osjećaj biti samo stvar predostrožnosti i mobiliziranja redova, da bi se Hrvatska ponovila u velikom iskoraku. I zbog dužnog okvira njegova odlaska iz reprezentacije bilo bi to lijepo (još jedno) čudo...