U Velikom tjednu izbornik Zlatko Dalić odazvao se pozivu dominikanske župe bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici i bio gost na korizmenoj tribini “Zašto vjerovati” na temu “Kako dati najbolje od sebe”.
Pridružio mu se i brončani izbornik Miroslav Blažević, a pred prepunom crkvom razgovor s najtrofejnijim hrvatskim trenerima vodio je o. Anto Gavrić, dominikanski provincijal i profesor na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove.
Prof. dr. Gavrić zahvalio je izborniku Daliću što je sa svim igračima i ostvarenim uspjehom na SP-u u Rusiji, kao i Ćiro u Francuskoj ‘98., mladima pružili najljepše svjedočanstvo kako se uz ustrajan rad, vjeru i poniznost mogu postići nezamislive stvari.
- Moj nogometni put nije uvijek bio med i mlijeko, nije bio nimalo lak. Kada sam kao 15-godišnjak otišao iz Livna, imao sam dva cilja - da ne osramotim svoje roditelje koji su mi pružili najviše što su mogli i da se ne vratim brzo kući, jer to bi značilo da nisam uspio, rekao je Dalić i priznao da se svakodnevno sjeti riječi o kojima je pisao i u svojoj knjizi “Rusija naših snova”.
- Otkako me dopalo da budem na čelu reprezentacije koja je igrala u finalu SP-a, iznova se pitam: “Bože, zašto baš ja?” Zašto sam odabran baš ja između četiri milijuna izbornika u Hrvatskoj? Znam da sam uz puno odricanja radio časno i pošteno, često i griješio i pokušavao biti bolji, učio na svojim pogreškama i išao dalje. Voditi reprezentaciju svoje zemlje oduvijek je bio moj san, a i sad se molim da me uspjeh ne prebaci, da ostanem normalan, kao što sam molio i na Svjetskom prvenstvu kad smo poletjeli nakon pobjede nad Argentinom. Ukazivao sam igračima da moramo ostati na zemlji, skromni i ponizni, da se ni pred kime ne sklanjamo, ali i da nikoga ne podcjenjujemo.
Vraćeno dostojanstvo
Dalić je otkrio ono na čemu je inzistirao od prvog dana u nacionalnoj momčadi.
- Igrači su otprije imali nesumnjivu kvalitetu, nisam ih trebao učiti nogometu, a sve što smo napravili zasluga je našeg zajedništva i vjere da vrijedimo. Htio sam da momčad bude kao obitelj, da se uvažavamo i izgradimo međusobno povjerenje. Puno smo razgovarali, igračima sam bio i prijatelj i brat i otac. Nijednom nisam glas povisio, a ne sramim se pitati i savjetovati prije donošenja odluka. Šefa Ćiru stalno sam zvao i saslušao.
Brončani Ćiro u svom je stilu prokomentirao odnos sa “sinom“.
- Dalić je sveti čovjek, domoljub i katolik, ali ne vjerujte mu, nikad me nije poslušao. Nisam mu ništa sugerirao, zato jer sve zna bolje od mene. A nije mi lako priznati da je netko bolji trener od mene, svojedobno sam i za Capella rekao: „Ma koji Capello, da se taj rodio u Travniku, nikad ne bi iz njega izašao.“
Blažević je pritom objasnio zbog čega je Dalićeva uloga puno veća od one nogometnog trenera:
- Napravio je puno više od toga što je nadmašio moju broncu iz Francuske. Svojim stavom razbudio je hrvatsku mladost, vratio nacionalni naboj i samopouzdanje. U ovim mojim poznim godinama već sam se pomirio da nam propada država koju sam sanjao, a Dalić joj je vratio dostojanstvo, optimizam. Valjda će i političari koji vode državu doći pameti i vidjeti što nam znači sport, zdrava mladost.
Dalić se u svakom javnom istupu brani da nije govornik ni pisac, da je samo trener i da se ne osjeća komotno koliko je izložen svjetlima reflektora.
- Uistinu mi je neugodno koliko nam ljudi pružaju ljubavi i pažnje. Vjerojatno i zato jer se naš nacionalni duh gazio i potiskivao posljednjih dvadeset godina. Previše je negative, a bez pozitivnog pristupa nema ni pozitivnih rezultata. Treba nam zajedništva, vjere, ljubavi prema domovini, zar je to nešto loše?
To je shvatio dok je godinama radio u arapskom svijetu, u Emiratima i Saudijskoj Arabiji.
- Poštovao sam tuđe svugdje, ali nisam zaboravio što je moje i otkud sam došao. Zar bih se trebao bojati reći tko sam i što sam, vjernik katolik, da volim svoju Hrvatsku? Moji su me roditelji odgojili u vjeri i tako sa suprugom odgajam svoje sinove. Nastojim činiti dobro i širiti pozitivu, a Bog će odlučiti kako će biti. Imam svoje molitve, a nikad nisam tražio da mi Bog pokloni pobjedu. Zahvalim mu što me stavio na to mjesto i neka me vodi kako zna da je najbolje, da mi da snage da prihvatim njegove odluke. Treba uvijek imati vjere, moliti se, ne tek onda kada je teško, kada nema druge pomoći. Tamo gdje se zatvore sva vrata, Bog će opet otvoriti makar prozorčić.
Neka Bog odluči
Dalić je u tom duhu odgovorio zbog čega se nije spakirao nakon ruskog srebra i prihvatio milijunske ponude iz inozemstva.
- Kakva bi to bila poruka mladima u Hrvatskoj? Ispred igrača najviše sam govorio o potrebi zajedništva i vjerovanja, pa da onda prvi odem za novcem. Znam da je mudro otići kad si na vrhu, nisam naivan i znam kakvi smo. Izgubim li još dvije utakmice, gotov sam, sve će se zaboraviti. No, dok me Hrvatska treba, tu sam, neću je napustiti i neću odustati. Ne smijemo bježati i dizati ruke, ne mislim stati, a neka Bog odluči što smo zavrijedili. Nema ljepše zemlje od naše, moramo to cijeniti.
Blažević je morao zaključiti na svoj način:
- Nije pristojno lagati, a kamoli u crkvi. Davno bih otišao da mi nude milijune kao Daliću. No, on je uzoran katolik, a jedina mu je greška što je uzoran.