Boris Kovacev / CROPIX
CROPIX

VRHUNAC U RUSIJI

VATRENI IZA KOJEG JE JEDNA OD NAJTURBULENTNIJIH GODINA U KARIJERI Kad se god prisjetim, prođu me trnci! To je bio najemotivniji trenutak, zaplakao sam

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 04.01.2019. u 19:22

  • Ivan Strinić je u 2018. doživio i euforija, i slavlja, i šokova, i drama, i strahova da bi bilo dostatno za cijeli život. Tko bi pomislio da će mu finale Svjetskog prvenstva 15. srpnja biti posljednja utakmica u godini. Na kraju, zadovoljan kako se razvila njegova zdravstvena kalvarija, može vedra pogleda ući u 2019. i prepustiti se novim izazovima. Prvi će biti vratiti se na igračku razine iz Rusije jer je predugi odmor neminovno morao ostaviti trag. Ovih je dana u Splitu, a kad krene u puni Milanov pogon, neće biti vremena za rodni grad.

    - Sad kad su se slegli dojmovi što se tiče i zdravlja, i Svjetskog prvenstva, i transfera u Milan, na kraju sam stvarno presretan. S obzirom na to kako je sve išlo, odlično je ispalo, pogotovo što se tiče zdravlja. Sve je važno, ali to najvažnije. Počeo sam trenirati, opet se osjećam kao nogometaš. Rasplelo se kako sam htio. I to se lijepo nadovezalo na Mundijal i to naše srebro - kaže Strinić, koji je tri mjeseca morao mirovati iako nije bio bolestan. Liječnici su ustanovili da ima povećan srčani mišić, radi se o sportskom srcu, a ne zdravstvenoj anomaliji, pa je sredinom studenoga dobio zeleno svjetlo da se vrati nogometu. Je li ljut što su ga držali na ledu?

    MOSCOW, RUSSIA - JULY 15: Ivan Strinic of Croatia stands dejected during the 2018 FIFA World Cup Final between France and Croatia at Luzhniki Stadium on July 15, 2018 in Moscow, Russia. (Photo by Matthias Hangst/Getty Images)
    Matthias Hangst/Getty Images
     

    More u središtu

    - Nisam. Nema ljutnje. Liječnici su posumnjali na neku stvar, međutim ispostavilo se da je sve u redu. Malo sam pauzirao, ali nije to stanka koja bi me trebala bitnije omesti u karijeri. Da sam bio aut godinu ili dvije, to bio već bio golem problem. Ovako sam se odmorio od kolovoza do studenoga i sad sam spreman za nove radne pobjede.

    Od prvog ste trenutka emitirali optimizam da će sve biti u redu.

    - Pokazalo se da je tako. No moglo je to biti i drugačije, oni znaju puno više od mene, teško mi je nešto govoriti sa stručne strane. Dragi je Bog tako htio, da se malo odmorim, da sve bude u redu i nadam se da ću ponovno uživati u nogometu.

    Kad su vam rekli da možete ponovno nastaviti igrati i trenirati, kakav je to bio osjećaj?

    - Očekivao sam takav rasplet. Već sam nakon mjesec dana napravio neke testove koji su govorili da je 90 posto u redu. Zato nije bilo veliko iznenađenje. Sigurno da mi je bilo lakše, bio sam presretan, kao da sam osvojio još jednu medalju.

    Sportaš ste cijeli život, što ste radili ta tri mjeseca? Kako je bilo živjeti bez imalo ozbiljnijih fizičkih aktivnosti? Ubija li psihički?

    - Teško je to kad si cijeli život u nogometu i svaki dan treniraš. Ali našao sam zanimacije uz pomoć obitelji i prijatelja. Radio sam ono što inače ne stignem, uživao u životu. Isključio sam se maksimalno iz nogometa, nisam ga puno ni pratio. Inače si stalno po karantenama, a i kad si kod kuće, pola dana provedeš u kampu. Sad sam bio daleko više vremena sa suprugom i djecom, pa sam s prijateljima išao na more, na pecanje... Guštao sam. Volim podvodni ribolov, ali ni to nisam smio. Uglavnom je more bilo u centru pozornosti, nama je u Splitu more dosta važno. Gdje god sam igrao, to je bilo blizu mora, a sad ga u Milanu nema; to mi je mali problem. Dobro, u Dnjpropetrovsku sam išao na rijeku. No nije samo more, igrao sam balote, radio sve što volimo ovdje u Dalmaciji.

    Soccer Football - World Cup - Semi Final - Croatia v England - Luzhniki Stadium, Moscow, Russia - July 11, 2018 Croatia's Ivan Strinic during the match REUTERS/Carl Recine
    REUTERS/Carl Recine
     

    Kako je supruga Ivana prolazila sve to s vama?

    - Isto kao i ja. Iscrpljujuće je bilo. Počevši od Svjetskog prvenstva, gdje se malotko nadao da ćemo biti u finalu, naravno da su nas sve preplavile emocije. A potom drugi šok, zdravstveni. Bila je uz mene maksimalno, hrabrila me, bila mi je najveći oslonac u teškim trenucima. Puno bi mi teže bilo da nisam imao potporu supruge i obitelji. To je normalno, lakše je sve prebroditi kad imaš nekoga uza se.

    Povratak 6. siječnja

    Odavali ste optimizam u izjavama, ali jeste li ipak posumnjali da bi to mogao biti kraj karijere?

    - Kako ne, o tome se i razgovaralo. Bilo je pitanje hoću li morati odustati jer da je potvrđen taj problem, ne bih smio igrati ozbiljan nogomet, nego samo lagano. Nasreću, najcrnji se scenarij nije dogodio. Jasno da sam razmišljao o svemu. Teški su to bili trenuci, svatko tko se razboli razmišlja o svojem životu, što i kako dalje. Sve je to normalno.

    Soccer Football - World Cup - Round of 16 - Croatia vs Denmark - Nizhny Novgorod Stadium, Nizhny Novgorod, Russia - July 1, 2018 Croatia's Ivan Strinic in action REUTERS/Carlos Barria
    REUTERS/Carlos Barria
     

    Najbitnije je da novu godinu dočekujete sretni.

    - Tako je. Jedan je dio stresa prošao, u 2019. mogu ući zadovoljan kako je sve završilo.

    Nakon što ste počeli ponovno trenirati, dogodila se ozljeda. To je čest slučaj jer mišići sve pamte.

    - Nije to ništa neobično nakon takve pauze. Trenirao sam dva-tri tjedna, tada sam osjetio list i stao na tjedan-dva. Sad je sve u redu. Trenirao sam već s prvom ekipom, ali kako se dogodila ozljeda, radio sam individualno. U Milano se vraćam 6. siječnja i imam program po kojem ću vježbati.

    Bacanje na glavu

    Taj je loš nalaz zacijelo, barem dijelom, bio posljedica prekomjernih napora u Rusiji.

    - Moguće. Imao sam mali problem što u proljetnom dijelu sezone nisam igrao u klubu, nisam imao taj neophodan natjecateljski podražaj. Tako sam došao na Svjetsko prvenstvo, gdje je svakih nekoliko dana utakmica, nije lako to izdržati. I realno je to moglo ostaviti traga. Golemi su bili napori, i fizički i emotivni. Iako, ne vjerujem da je to glavni razlog. No nikad se ne zna...

    Danijel Subašić, koji je stalno ozlijeđen već pola godine, najveća je žrtva Svjetskog prvenstva, pa vi s njim.

    - Točno, međutim dosta igrača s kojima sam razgovarao ističu da je Mundijal ostavio traga. Da je još tu, da ga i dalje osjećaju. Dosta je vremena prošlo, a i dalje se nismo rekuperirali. Ali neka, sve je lijepo kad se napravi takav rezultat, ovo je ostalo manji problem.

    Preforsirali ste se u Rusiji, išli ste preko granice normalnog limita, igrali i s ozljedama.

    - Je, to se vidjelo. Bacali smo se na glavu.

    Rijeka, 040618.
Stadion Rujevica. Hrvatska nogometna reprezentacija odradila trening uoci Svjetskog prvenstva koje se odrzava u Rusiji.
Na fotografiji: Ivan Strinic.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
    Matija Djanjesic / CROPIX
     

    Niste nimalo razmišljali kakve će biti posljedice nakon Svjetskog prvenstva?

    - Ne. Nije se uopće razmišljalo o tome što će biti poslije. Poslije, kako bi se reklo, mogu i umrijeti. Mnogi su bili ozlijeđeni, i ja također. Nije se znalo hoću li moći. No nije bilo kalkuliranja u smislu - vidjet ću, probat ću. Ondje sam, jednostavno, morao igrati. Kakve će biti posljedice, to je nevažno. Sjećam se razgovora s doktorom Zoranom Bahtijarevićem kad sam mu rekao, napravi sve što treba, ali moram biti na terenu. Tako je svatko razmišljao. To se jednom događa. Nadam se da će se ponoviti, ali teško je napraviti još jedan takav rezultat.

    Vidite se opet u reprezentaciji, kad se vratite utakmicama?

    - Ne opterećujem se sad time. Pokušavam se koncentrirati na klupski dio, da se vratim, da počnem igrati, da imam kontinuitet. Nakon toga je na izborniku hoće li me zvati. Ne bih ništa puno o tome govorio. Dug je put preda mnom, treba mi malo vremena da opet budem na staroj razini, barem tako to sada osjećam. Možda ću se drugačije osjećati kad ponovno zaigram. Što da govorim o reprezentaciji kad u klubu još nisam stao na noge?

    Polufinalne suze

    Milan je po rejtingu najveći klub u vašoj karijeri.

    - Po imenu je tako. Milan je slavan, osvojio je brojne titule, međutim igrao sam u Napoliju, koji je zadnjih sezona bolji, igra odličan nogomet. Ovog je časa također ispred Milana. Milan se tek treba podignuti na taj nivo, nadam se da će se to dogoditi što prije. Iako, za mene, kao rođenog Splićanina, jedini je i najveći klub Hajduk; nema većeg od njega. Kad si odavde, to je tako. Od djetinjstva si želio igrati za Hajduk. Sve su ostalo klubovi u koje te karijera donese, ali prvi je Hajduk - kazao je Strinić navijački. Iz srca.

    Kada se sjetite Rusije, što je najupečatljiviji dojam?

    - Mnogo toga. Kad se god prisjetim, prođu me trnci. Svaka slika, svaki detalj, sve ti ostane. Zadovoljstvo, sreća, fešte u hotelu, sve je bilo vrhunski. No plasman u finale, ta pobjeda nad Engleskom, to je bio najemotivniji trenutak. Tada sam zaplakao.

    Ima li tuge zbog poraza u finalu?

    - Ima. Bilo je i više poslije utakmice. No kad shvatiš što si napravio, preplavi te oduševljenje. Bili smo toliko umorni nakon svega, kao da si drogiran, iscrpljen, emocije nisu dokraja izražene. Tek kad sam smo došli u Hrvatsku, kad nas je dočekalo toliko ljudi, vidjeli smo što smo napravili. Kad smo putovali avionom prema Zagrebu, pa dolazak, to su najdojmljivije scene. Pogotovo meni nakon toga u Splitu. Nezaboravno. Sjetio sam se da sam bio na Goranovu dočeku kad je osvojio Wimbledon, visio sam na autobusnoj stanici. A sada se to ponovilo nama. Kao da je bila repriza.

    Jeste li svjesni da se nadmašili sve uspjehe hrvatskih sportaša?

    - Nisam tako gledao, pogotovo nakon utakmica, nego sam tek poslije, na dočecima, počeo doživljavati te stvari koje smo učinili. Ne samo radi nas, nego radi tih ljudi koji su nas bodrili. Neopisivo.

    Kolika je zasluga izbornika Zlatka Dalića za taj uspjeh?

    - Ne može se to staviti na vagu pa točno reći. Ali definitivno, da nije bila njega, tko zna bismo li napravili ovakav rezultat. On je nešto napravio, a njega morate pitati što je radio. On je jedan od zaslužnijih.

    Iz drugih medija