Josip Brekalo, španer koji se poput jegulje provlači kroz protivničke redove i sije paniku u obrani, već je vrlo bitan igrač u A reprezentaciji. U njega nade polažu i Zlatko Dalić i Nenad Gračan. Za mladića rođenog 23. lipnja 1998. godine razmišlja vrlo zrelo.
- U biti sam zadovoljan. Postati A reprezentativac je ispunjenje jednog sna. To sam napravio i mogu zaključiti da je sezona uspješna. Što se tiče reprezentativne strane, sigurno je jako dobra. Za mladu reprezentaciju odigrao sam vrlo kvalitetne utakmice, kvalificirali smo se na Europsko prvenstvo. U klubu, za tu minutažu koju sam odigrao, također jer bilo u redu. Točno je da sam proživio boljih i težih i boljih trenutaka u klubu. Napravio sam neke velike stvari i to mi je dodatan motiv da idem dalje.
Nakon ožujske akcije reprezentacije, kad ste igrali s Azerbajdžanom od prve minute, a s Mađarima u drugom dijelu, imali ste u Wolfsburgu period na klupi. Što se dogodilo?
- Tako je slično bilo i kad sam se vratio nakon debija za reprezentaciju protiv Španjolske i Engleske. I tada me trener maknuo iz ekipe. Doslovno eliminirao. Moram priznati, moj odnos s trenerom Brunom Labbadijom bio je uvijek jako čudan. Iskreno, moram reći, nikad nisam osjećao da ima neko preveliko povjerenje u mene. Nikad nisam imao priliku postići konstantu, a za mladog igrača to je sigurno najbitnije. Često mi se događalo da sam bio u prvih 11, odigrao nekoliko dobrih utakmica, u dobroj formi, a onda sam gurnut u stranu. Nakon toga morao sam se nanovo dokazivati na treninzima, događale su se faze kad mi nije bilo lako u klubu. Za mene je ta klupska godina na osobnoj razini bila teška, ali sam iz nje puno toga naučio. Kao ekipa u Wolfsburgu napravili smo odlične stvari, iskoristili smo čari Bundeslige gdje svatko svakoga može dobiti, svaka ekipa može biti i gore i dolje…
Neću srljati
Osim što je Bayern uvijek prvi…
- Ha, da, ali ni njima nije bilo lako, do zadnjeg kola nisu znali hoće li obraniti naslov. Izborili smo Europu šestim mjestom, a ja sam sezonu zaključio na lijep način jer ušao sam protiv Augsburga i zabio gol za tu povijesnu pobjedu 8:1, najveću u klupskoj povijesti. Sad sam fokusiran na A reprezentaciju i potom Europsko prvenstvo. Nakon toga vidjet ćemo što je najbolje za mene, u kojem smjeru će mi se razvijati karijera. Sigurno je da ću morati donijeti neke odluke. Nadam se da ću, zajedno s obitelji i ljudima koji su oko mene, povući pravi potez kako bih se našao u kvalitetnoj okolini za mene, gdje ću moći postići tu konstantu, gdje ću odigrati što bolje utakmice i što bolje napredovati.
Bruno Labbadia nije ostao trener.
- Objavio je to nama igračima već prije dva mjeseca. Novi je Oliver Glasner iz LASK-a. To je stručnjak iz austrijske lige, filozofija tipa Salzburg. Pozitivna je stvar što je otišao trener s kojim nisam našao dobru relaciju. No, kad sve završi, vidjet ću što će biti najbolje za mene.
Ugovor ga veže za Wolfsburg, ali naslutili smo da razmišlja o odlasku.
- Ne znam koliku bi tražili odštetu, to se klubovi moraju dogovoriti, međutim neću nikamo srljati, nemam namjeru donositi brzoplete odluke. Jako ću dobro razmisliti što je najbolje, ipak je Wolfsburg klub koji igra Europsku ligu, grupnu fazu, dolazi novi trener, mijenja se struktura, događaju se pozitivne promjene, nadam se i za mene. No, sigurno je da ću razmotriti i druge opcije.
Smjena generacija
Treći je put na okupljanju A vrste.
- Odigrao sam četiri utakmice.
Brekalo
Mijenja se igrački kadar, sve je više mlađih.
- Mislim da je to dobro, dosta je igrača spriječeno, ali prirodan je slijed smjena generacija, pobornik sam da mladima treba dati šansu. Nadam se da ćemo na najbolji mogući način odgovoriti. Prati nas se i kroz mladu reprezentaciju, Euro je sjajna stvar, imat ćemo ozbiljne utakmice, to je test da svima dokažemo kako se može puno očekivati od nas u budućnosti.
Osjećamo da vas već trese pozitivna groznica Eura U-21…
- Prije toga svjestan sam da se očekuje kako možemo biti korisni A reprezentaciji. Došli smo do vjerojatno prijelomnog trenutka kvalifikacija, bitna je to utakmica u kojoj možeš jako puno izgubiti, a ako dobiješ na putu si da se kvalificiraš. Nadam se da će nas publika nositi do trijumfa.
Wales?
- Isključivo razmišljam o nama i uvijek sam govorio - ako smo mi pravi, svejedno je li to Azerbajdžan, Mađarska, Wales ili Slovačka, sigurno ih trebamo i možemo pobijediti. Na nama je da budemo svjesni da dolazi zahtjevna utakmica, ništa nam ne smije biti alibi.
Dizanje samopouzdanja
Mislimo da vam Dalić puno više vjeruje nego Labbadia. Osjećate li i vi tako?
- Sigurno. Igrač razvije neku relaciju s trenerom, to dolazi kroz priče i utakmice gdje osjetiš da ti vjeruje. To ti diže samopouzdanje. Jako mi je dobro u A reprezentaciji, presretan sam što se nalazim ovdje, što sam dio ovakve fenomenalne ekipe, što imam priliku igrati doslovno s legendama sporta. Na meni je da učim i napredujem, uzvratim svima koji su mi ukazali povjerenje na najbolji mogući način.
Pa što ste naučili od Luke Modrića?
- Ne mora to biti nešto izravno na terenu, kroz svakakve stvari čovjek može učiti ako želi. Nije lako biti Luka Modrić i nositi se sa svim tim pritiskom i nagradama, svime što ga prati. Fasciniran sam kako se lijepo odnosi sa svim ljudima, to su neke stvari koje su jako bitne da vidiš kako se ponašati, ne samo na terenu nego i izvan njega. Stariji igrači su mi uzori jer ja tek dolazim.
Mogli biste, primjerice, pitati Luku Modrića kako da postanete Zlatna lopta. U šali, dakako...
- Nema tu instrukcija, treba biti realan, ali jedino ispravno je da svi težimo da budemo najbolji. Drugačije nema uspjeha. Svatko treba nastojati da bude vrhunski u onome što radi. Možemo se danas pitati - je li Luka Modrić s 20 godina razmišljao da će biti najbolji na svijetu? Vjerujem da je davao sve od sebe da to bude, no je li to vidio kao realnost ili ne? Nas 99 posto, kad je bio u Interu iz Zaprešića ne bi to tako gledalo, ali u nogometu sve ide brzo. Sve je moguće. Samo treba biti pozitivan.
U Hrvatskoj pratimo svaku utakmicu jeste li u sastavu, kako igrate… Očito vas doživljavamo puno većim talentom i igračem nego što je dojam da su vas tretirali u Wolfsburgu.
- Upravo tako. Moram biti iskren kako sam i ja uvijek imao dojam da me nisu cijenili u skladu s onim koliko vrijedim. Često je to tako bilo i demonstrirano prema meni, kad sam postao reprezentativac i odigravao jako dobre utakmice, nije to bilo sinkronizirano s klubom. Osjećao sam da je reprezentacija jedno, jako pozitivno, a tamo…
Niste se sretni vraćali u Vučji Grad?
- Nisam uživao potpunu sreću i povjerenje. Mislim da je to sasvim logično i razlog zašto nisam napravio veliki klupski iskorak. Imao sam solidne sezone, ali ne i ‘bum’ kakav se mogao očekivati od mene. No, i dalje sam jako mlad, moramo puno raditi i donijeti prave odluke. Svako ima svoj put, siguran sam da je moj jako dobar. Preda mnom je dalek put, a svaki trenutak je odlučujući.
Igrali ste desnog beka protiv Azerbajdžana, a sad je izgledno da s Walesom prvi put od prve minute zaigrate u napadu. To bi bilo to.
- Ofenzivni sam igrač, rekao sam da sam spreman igrati bilo koju poziciji, mislim da sam zadovoljio i kao bek, a sad dolazim na svoje. To vam je tako, netko ode pa vi dođete. Otvori vam se šansa. Nadam se da ću priliku iskoristiti i pokazati svima da se može računati na mene.
Mogu i lijevo i desno
Navikli smo vas gledati kao lijevo krilo, kolika je razlika kad ste desno?
- Nije velika, osjećam se jako dobro na obje pozicije. Više sam igrao na lijevoj strani zbog mojeg načina igre, ali mogu pokazati probojnost po boku i desno.
I kad možemo očekivati prvi pogodak za A reprezentaciju?
- Neki su mi već čestitali na budućem golu protiv Walesa, ali ako ćemo ozbiljno, najbitnije je da odigramo dobro, a pogodak će doći - kaže Brekalo.
Ocu Anti rat je onemogućio nogometne snove, mlađi brat će također krenuti mojim putom
Otac Ante Brekalo također je igrao nogomet. No rat mu je uzeo šansu da postane međunarodna klasa.
- Bio je jako perspektivan, igrao je za mlađe selekcije Bosne i Hercegovina jer živio je u Bosanskoj Posavini, u vrijeme Jugoslavije. Zadesio ga je rat, s 21 godinom je morao na bojište, bio je ranjen i tako spriječen ostvariti snove. No, tu je snagu i energiju, ljubav za sportom i nogometom prenio na nas sinove. Uvijek nas je podupirao na svakom treningu i utakmici, kroz nas živi kao da je on uspio. Svi koji poznaju našu obitelj znaju da nam je uvijek samo nogomet bio na prvom mjestu. Nema ni jednog dana da nam to nije tema broj 1. Mlađi brat je u mlađim selekcijama Hrvatske i u Dinamu, nadam se da će on isto ići mojim putom, da će postići prave stvari.
Tatu zovu Šargija. Voli svirati šargiju ili?
- Radi se o instrumentu u Bosanskoj Posavini, kao mali jako je volio to slušati, gdje god se sviralo bio je u blizini pa su ga tako prozvali. Ljudi iz Posavine ga mnogi ni ne znaju po imenu, ali kad kažeš Šargija svi znaju o kome se radi. Jako puno ljudi je sretno zbog njega i mene jer znaju kakav je bio nogometaš i koliko je to volio, veseli ih što mu je sin uspio, ponosni su na nas.
Niku Kranjčara su nerijetko zvali Cico, zovu li i vas Šargija?
- Nisu mi nadjenuli taj nadimak, ali nekad bi netko kazao - Mali Šargija.
Mladi ste otišli u Njemačku, jeste li tamo osim nogometa našli još neki interes za slobodno vrijeme.
- Moram priznati da je Wolfsburg jako specifičan grad i nema ništa osim nogometa. To je grad koji ima 130-140 tisuća stanovnika, skoro 70 tisuća ih radi u Volkswagenu. Jedino da sam se u fušu zaposlio u Volswagenu i sastavljao automobile - smije se Brekalo koji je fokusiran isključivo na loptu.
- U tri godine u Njemačkoj izvan nogometa nije bilo baš previše uzbuđenja.
