Kako se Hrvatska samo dvaput nije plasirala na velika natjecanja, baš nakon bronce 1998. te nakon dobrog, ali šokom zaključenog nastupa na Euru 2008. godine, Liga nacija došla je kao savršena premosnica da se iz glava i tijela izbije Rusija, saniraju emocionalne i fizičke posljedice i kvalifikacije za Euro 2020. odigraju kako spada.
No dok bi državna vrsta do finiša ožujka i zagrebačke utakmice s Azerbajdžanom u kvalifikacijama trebala biti poput automobila nakon najboljeg servira, pojedini igrači podnijeli su veliku žrtvu ruskog pohoda do finala. Najveću Danijel Subašić i Ivan Strinić. Golman Monaca ozlijedio se u utakmici s Rusijom, kasnije se to pogoršavalo i do danas nije kadar stati među vratnice, od Lužnikija i Francuza odigrao je samo utakmicu i pol.
Ivan Strinić jedini nema ni sekunde nastupa poslije Svjetskog prvenstva; njegovo zadnje pojavljivanje na terenu zbilo se u utakmici za svjetsku titulu. Nije mnogo bolje prošao ni Šime Vrsaljko; on igra, ali sa stalnim problemima i prijetnjama koje odašilje koljeno. Stanke su imali i Dejan Lovren, Andrej Kramarić i Ante Rebić.
Bolnička posada
Rusija nije samo lomila mišiće i testirala ligamente, nisu patili jedino bedra, lože, aduktori i koljena, Rusija je uzela sve iz igrača, koji su usto redom kasnili na pripreme i trebali su im mjeseci da povrate energiju. Ni nogomet Luke Modrića nije bio onakav na kakav smo navikli tolikih godina. I koji mu je donio sva najveća svjetska individualna priznanja.
Za Hrvate je normalno da za grandiozan domet moraju priložiti nešto “na oltar”, iako rijetko i drugi prođu lišo. I generacija 1998. bila je suočena s jednakom sudbinom, i njima su nakon Francuske na vrata pokucale loše vijesti, a najviše Slavenu Biliću. On je i dalje čovjek koji je platio najveću cijenu hrvatskih medalja. Igrajući s teško oštećenim kukovima riskirao je i karijeru i zdravlje, i nikad više nakon što se okitio broncom nije bio zdrav i igrao zdrav. Već sljedećeg ljeta, u nemogućnosti da nastavi u Premier ligi, gdje se vodio kao član Evertona, ali zapravo je bio neraskidivi dio “bolničke posade”, vratio se u Hajduk i završio igrački put.
- Nije to problem samo naših igrača, isto se događa u Realu, Barceloni, Atleticu... Svi su njihovi nogometaši veliki profesionalci, ali imaju problema nakon Svjetskog prvenstva. Tamo su bile velike emocije, golema strast, igrači se doslovce isprazne, a odmor je kratak. Kasni se na pripreme, nema svježine, događaju se ozljede... - komentirao Robert Jarni, Brončani iz 1998, koji je i sam prošao taj postmundijalski stres, a upravo je tog ljeta potpisao za Real.
- Teško je na Svjetskom prvenstvu razmišljati što će se poslije dogoditi. Znam kako je bilo s nama, a pretpostavljam da je tako bilo i u Rusiji; oni koji su imali neke ozljede mislili su, nije to ništa, lako ću kasnije sve preboljeti. Međutim, danak se nakon Svjetskog prvenstva neizbježno plaća. Kad se slegnu emocije, kad više nisi toliko napet, kad te ne puca adrenalin, dolazi do pravih posljedica. Subašić i Strinić definitivno su najveće žrtve, no SP je kumovao i problemima koje su imali drugi igrači.
Bilić se igrao životom
Jarni je 1998. prešao iz Betisa u Real.
- Dobio sam nešto odmora više, ali zatim sam cijelo vrijeme kaskao za ostalim igračima. Svjetsko prvenstvo izvuklo je iz mene sve, strast, volju, želju. To je nemoguće kontrolirati. A potom dolazi do zamora. Vidjelo se da ni Luka Modrić nije bio pravi, eto, sad je počeo opet vrhunski igrati i Real će se dignuti, u to ne sumnjam. Taj se period mora proći. Ako netko to uspije bez ozljeda i pada, to je sjajno, ali rijetko. Što se mene tiče, da nisam bio na Svjetskom prvenstvu, da sam prošao cijele pripreme s Realom, sigurno bi bilo puno bolje. Definitivno. Jedno je kad si zdrav, svjež, a drugo kad kasniš dva tjedna, a i načet si sa Svjetskog prvenstva. A ako se ne čuvaš, dolazi i do ozljeda.
U Realu se zadržao samo sezonu i pol. Slaven Bilić priča je za sebe...
- Bilić se igrao životom. Imao je jako tešku ozljedu kukova, no jednostavno je želio nastaviti igrati, odbio se predati. Hvala Bogu, sad je živ i zdrav, no igrački više nije bio isti. Odlično je što je mogao napraviti trenersku karijeru.
Opet, postoje pojedinci na kojima se Mundijal ne vidi, kao danas Mario Mandžukić. U Jarnijevo je doba Zvonimir Boban upravo nakon SP-a odigrao sezonu karijere u dresu Milana kad su Weah i on bili najzaslužniji za scudetto.
- Bitno je da na SP-u nisu imali velikih problema. Ako si zdrav, daleko je lakše.