VIDEO: 25 GODINA OD PRVE VELIKE UTAKMICE PRAVIH VATRENIH Robert Prosinečki i Davor Šuker golovima navijestili rađanje nove nogometne velesile!

Dan 23. ožujka zauvijek će ostati velikim slovima upisan u povijest hrvatskog nogometa. Tog je dana, naime, prije četvrt stoljeća, 1994. godine, Hrvatska ostvarila svoju prvu veliku pobjedu, koja je još kako odjeknula u nogometnom svijetu! Naši su nogometaši, budući Vatreni, u Valenciji svladali Španjolsku s 2:0 (1:0) u prijateljskoj utakmici!

Hrvatska je tada bila 125. reprezentacija svijeta, a Španjolska je bila sedma na FIFA-inoj rang-ljestvici! Tom je senzacionalnom pobjedom prekinut španjolski niz od 20 utakmica bez poraza na domaćem terenu, a već za mjesec dana, na novoj FIFA-inoj ljestvici, Hrvatska je preskočila čak 22 mjesta i s Madagaskarom (!?) je u travnju 1994. dijelila 103. poziciju na svijetu. Bila je to i prva utakmica na hrvatskoj klupi izborniku Ćiri Blaževiću, dok je Tomislav Ivić bio direktor nacionalne momčadi.

Bijeli dresovi

Sve je počelo krasno za Hrvatsku, koja je tu utakmicu odigrala u bijelim dresovima. U 6. minuti, naime, Prosinečki je od centra dovukao loptu do 16-erca domaćina. Potom je odigrao na lijevi bok, do usamljenog Šukera. Davor je želio odmah opaliti po golu, no loše je zahvatio loptu, koja je, srećom, paralelno opet došla do Prosinečkog! Ondašnji veznjak madridskog Reala od prve je stisnuo loptu i sa 16 metara probušio vratara Zubizarretu za 1:0 vodstvo Hrvatske! Mestalla je ušutjela, a do tada anonimna nogometna reprezentacija načela je favorita...

CROPIX

U 51. minuti, dakle u 6. minuti nastavka, Hrvatska je i drugi put poslala legendarnog Zubizarretu po loptu u mrežu! Ivica Mornar, koji je u poluvremenu na desnom defenzivnom boku zamijenio Janka Jankovića (usput, obojica su tada u svojim klubovima bila - napadači!), oduzeo je loptu na centru i sjurio se po desnom boku gotovo do korner-crte. Lopta mu je nezgodno odskočila, ali Mornar ju je svejedno uspio dobro zahvatiti i centrirati na drugu vratnicu, gdje je vrebao Šuker. I naš je najbolji strijelac udarcem glavom sa sedam metara iskosa pogodio prvi, desni donji kut španjolskih vrata za konačnih 2:0!

Golemo je bilo slavlje naših nogometaša, a istaknimo još da je u 53. minuti vratar Dražen Ladić obranio 11-erac Txikiju Beguiristainu, današnjem sportskom direktoru Manchester Cityja, koji je u drugom poluvremenu zamijenio Juanelea. Zanimljivo, s klupe je u nastavku u igru ušao i Pep Guardiola (zamijenio je Nadala), trener Manchester Cityja! Struku danas najbogatijeg svjetskog kluba, eto, vode nogometaši koji su osjetili gorčinu poraza protiv Hrvatske u Valenciji...

- U Valenciji sam shvatio da imam momčad za najveće domete. U svakom slučaju, to je bila povijesna utakmica za mene, ne samo zato što mi je bila prva kao izborniku nego i zato što je to bio test koji je potvrdio da imamo veliku momčad. Tom smo pobjedom navijestili prodor prema nogometnom vrhu, u kojem smo ostali i do današnjeg dana - sjeća se tih sjajnih dana ondašnji izbornik Miroslav Blažević.

Na toj utakmici, zanimljivo, nije bilo legendarnog kapetana Vatrenih Zvonimira Bobana. Izostao je zbog ozljede. Cijele te sezone u Milanu je muku mučio s leđima i lisnim mišićem, pa je zbog tih zdravstvenih nedaća morao preskočiti i povijesni okršaj u Valenciji. Umjesto njega u veznom je redu nastupio Stipe Andrijašević, kojem je to bila jedna od ukupno pet utakmica za Hrvatsku, zacijelo i najdraža. A na Mestalli prvi je put za Hrvatsku zaigrao i Robert Prosinečki.

Velika proslava

- Da, pozvao sam ga, došao je, zabio gol i bio je jedan od naših najboljih igrača! Ma, sjećanja na tu utakmicu pospremljena su u najljepšu ladicu uspomena. Dobro znam kako sam na nagovor vašeg pokojnog kolege Zvonimira Magdića u Valenciji organizirao veliku proslavu ove pobjede! Rekao mi je Amigo: “Ćiro, ovo se mora dostojno proslaviti!” Bila je to neviđena fešta poslije utakmice. Na horizontu se, eto, pojavila moćna škvadra, koja je poslije ostavila dubok trag u svjetskom nogometu, dobili smo kostur reprezentacije koja nas je godinama činila radosnima. Sve su to bili nebrušeni dijamanti koji su pronijeli slavu hrvatskog nogometa, uh, pa bila je to momčad za vola ubit! Sretan sam i ponosan što sam vodio te dečke - kaže Ćiro.

A u Valenciji je za Hrvatsku debitirao i - Janko Janković! U to je vrijeme bio napadač Ovieda, no na Mestalli je igrao - desnog braniča! S Jankovićem je, eto, počelo Ćirino traganje za tim desnim braničem, kojeg su poslije igrali Ivica Mornar, Nikola Jurčević, na kraju je dvojku prisvojio Mario Stanić. I uspio je, dakle, Ćiro od četvorice napadača pronaći desnoga braniča.

- Bio sam u odličnoj formi, zabijao sam golove, a Ćiro mi je rekao: “Igrat ćeš desnog beka!” I kakav sam izbor imao - ili prihvatiti ponudu ili ostati na klupi, jer su Šuker i Bokšić bili bolji napadači od mene. Naravno da sam prigrabio taj dres, ma, da je trebalo braniti, stao bih između vratnica - govori Janković o utakmici u Valenciji. I dodaje:

- Taj mi je poziv u nacionalnu vrstu mnogo značio, već sam šest godina igrao u Španjolskoj i sjećam se da su mi emocije uzavrele kad me izbornik pozvao. A zanimljivo je da smo u to vrijeme, od nas 15 koji smo tada nastupili, čak šestorica igrala u Španjolskoj! I nakon te pobjede počeli su nas Španjolci kudikamo više cijeniti. Koliko samo znači jedan jedini dobar rezultat...

Bongarts/Getty Images

Pravi užitak

Janković je odigrao prvo poluvrijeme, u nastavku ga je zamijenio Ivica Mornar.

- Odigrao sam solidno poluvrijeme, brzo sam se snašao jer sam u juniorima povremeno igrao na toj poziciji. Rano smo poveli, znam dobro da me nitko nije pretrčao, nije bilo nikakve opasnosti pred našim vratima koja bi nastala na mom boku. A Mestalla je jedan od španjolskih stadiona na kojima je pravi užitak igrati. Obožavao sam igrati i u Bilbau, Sevilli, dakako, i na Bernabeu i Camp Nou, ali Mestalla ima posebno mjesto u mojoj biografiji jer sam 1989. godine, igrajući za Valladolid, zabio tri gola Valenciji na Mestalli! No ta mi je pobjeda s Hrvatskom neusporedivo draža. Bilo je dosta mojih španjolskih prijatelja na toj utakmici i svi su bili oduševljeni Hrvatskom - kaže Janković, koji je tada već imao 31 godinu i odigrao je za Hrvatsku još samo jednu utakmicu. Nastavlja:

- Bila su to ipak druga vremena, tada je igrač u 31. godini već bio starac! A danas kažu da je u najboljim godinama. Uglavnom, igrao sam još u Budimpešti protiv Mađarske (2:2), dva i pol mjeseca kasnije sam u Zagrebu utakmicu s Argentinom (0:0) odgledao s klupe i nakon nekih manjih problema s izbornikom Blaževićem više nisam bio pozivan u nacionalnu selekciju. Kakvih problema? Potjerao me s treninga. Ma, nije to sad više važno, haha... Znate kako je Ćiro funkcionirao, uvijek je morao imati nekakvu žrtvu u svlačionici na kojoj bi iskazivao autoritet. A jasno je da to nikad nije bio netko od glavnih igrača, nego je na nama ostalima brusio autoritet. Ma nema veze, ponosan sam na te dvije utakmice za Hrvatsku, posebno na onu u Valenciji, odigranu u mojoj drugoj domovini - sjetno kaže Jerkan.

VD

125. na ljestvici

Iako je onda bila na 125. mjestu FIFA-ine rang-ljestvice, Hrvatska je definitivno zaslužila osjetno bolju poziciju. Ali tada naša nacionalna vrsta još nije igrala službene utakmice (počet će ih igrati pola godine nakon Valencije, u kvalifikacijama za Euro 1996. godine), a ni u prijateljskim dvobojima nije se sučeljavala momčadima iz samoga vrha, stoga je i ranking bio tako loš.

Uostalom, spoznaja da je HNS za gostovanje naše reprezentacije u Valenciji dobio od španjolskog Saveza danas smiješnih 30.000 USD dodatno govori o tome kako se naš nogometni ponos bio doživljavo u svijetu. Međutim, novac je tada bio u drugom planu, bilo je važno igrati i promovirati mladu državu napaćenu ratom, bilo je najvažnije poslati poruku svijetu da se rađa nova nogometna velesila...

Kad Veissiere sudi kaznene udarce, Dražen Ladić ih brani!

Utakmicu Španjolska - Hrvatska sudio je “francuski zločinac” Gilles Veissierre, koji je tri i pol godine kasnije u Maksimiru učinio sve da spasi Partizan od potopa. No, čak ni njegovo bezočno navlačenje i dosuđivanje izmišljenog 11-erca (Ladić ga je opet obranio - kad sudi Veissierre, Ladić brani “penale”!) nije pomoglo Beograđanima, koji su prepune mreže (završilo je 5:0) napustili Zagreb.

Getty Images

Iz tog doba datira i priča o komunikaciji Veissierrea s ondašnjim sportskim direktorom Partizana, Nenadom Bjekovićem. Veissiere je, naime, iz Nice, u kojoj je Bjeković igrao pet godina, a bio je i trener dvije sezone! U poluvremenu utakmice (rezultat je tada bio već 4:0 za “plave”!), nakon dosuđenog sramotnog kaznenog udarca za Partizan, u maksimirskom tunelu na putu do svlačionice, Veissiere je, kažu svjedoci, rekao Bjekoviću:

- Pomogao sam ti koliko sam mogao. Ali, ovi su bolji...

Ta je priča bila obznanjena i u francuskim medijima, a Veissiere ju nikad nije demantirao...