Onaj Zagreb, ili bilo koji hrvatski grad tada, ono kako je izgledao u predvečerje 15. srpnja nakon finala Svjetskog prvenstva, ponos i slavlje Hrvata što je nogometna prezentacija igrala najveću utakmicu koja postoji u svijetu sporta, svi ti dočeci, u ponedjeljak od zračne luke do Trga bana Jelačića i još nekoliko dana po raznim destinacijama, više od milijun ljudi na ulicama hrvatskih gradova, najveće “događanje naroda” u povijesti ove nacije, to je u 2018. godini učinila hrvatska nogometna reprezentacija. I pamtit će se zauvijek.
Vatreni su razgalili dušu svima koji vole njih i Hrvatsku, šarmirali i osvojili svijet, koji se kao nekom magnetskom silim lijepio za naše boje i gotovo unisono navijao za Kockaste u moskovskoj završnici, osim suparnika Francuza. Dali su golemu nadu malima - ali i mnogima koji kao države nisu ni sićušni ni u drugom planu, ali u nogometu nisu pronašli način kako razviti svjetsku vrijednost - da se to može. Da najveći dometi i scene nisu predviđeni uvijek za iste gigante ovog sporta.
No Vatreni su učinili mnogo više od nogometnog rezultata; u općoj depresiji našeg društva ljudi su izašli na ulice i poslali i političku poruku - još smo tu, još nas ima! Nogomet to može, nitko kao nogomet...
Putokaz kroz život
"Živjeli smo iluziju koja je postala stvarnost. Hrvatska bi tako trebala funkcionirati uvijek, biti zemlja zadovoljnih ljudi. Tko je smislio natpis na našem busu “Small Country, Big Dreams” (“Mala država, veliki snovi”) potpuno je pogodio. Mala zemlja ima snove i ambicije, pretvorila ih je u medalju. Hrvatska je 2018. bila u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, gledale su je milijarde ljudi, za nju je navijao cijeli svijet. Pokazali smo putokaz kroz život: vjeruj u sebe, budi pun samopouzdanja i bori se. Naša su 22 dečka u mjesec dana državu preokrenula na sunčanu stranu, dokazala da se može. Vodile su nas silne emocije, ali konstantno je prevladavao razum. Hrvatsku smo učinili najsretnijom zemljom na svijetu. Veseli što su naraštaji koji su rođeni u 21. stoljeću dobili idole. Do Rusije kod nas su se nosili dresovi Reala i Barcelone, nakon nje: dres Hrvatske", komentirao je izbornik Zlatko Dalić, koji je u izboru FIFA-e treći trener svijeta, a Udruženje europskih trenerskih organizacija proglasilo ga je najboljim stručnjakom u Europi.
Luka Modrić u svim je relevantnim izborima zlatna lopta, ne samo Mundijala nego i godine, osim srebrnih medalja u Hrvatsku su došli i trofeji. Još nekoliko naših igrača visoko je plasirano u anketama, po pruženom u Rusiji mogli su biti i na boljim mjestima, prije svih Ivan Rakitić i Mario Mandžukić.
Što se to dogodilo, zašto je reprezentacija sa zgarišta u listopadu 2017, kad ju je Zlatko Dalić preuzeo na aerodromu, prevalila sve prepreke i vinula se u elitu? Od nacionalne traume postala dika. Izbornik je uspio naći zajedničku liniju s momčadi, ali i izolirati je od svih negativnih utjecaja sa strane koji su se kao metastaze zabadali u njezino tkivo.
Ta trula atmosfera kakva se godinama osjećala oko nogometa poražena je u startu, a momčad, željna velikog dometa - jer igračima je bilo preko glave da se pokisli vraćaju s natjecanja i sami sebe pitaju, što to s nama ne štima - s oduševljenjem je prihvatila Dalićev smjer. Sinergija je bila jača nego ikad. Pojedinci koji se nisu mogli nositi s neostvarenjem osobnih ambicija maknuti su u stranu. Pogotovo nakon prve utakmice u Rusiji, s Nigerijom, velike pobjede i odluke da se Kalinića pošalje kući, gotovo da je zavladala idila. Koliko god dečkima bilo žao što se tako rasplelo s Nikolom, zbog čega su se i dogovorili da nitko u izjavama na njega neće baciti blato...
Na pripremnim susretima u Miamiju i Dallasu nije bilo ni mira ni vedrog raspoloženja. Više od poraza protiv Perua od 0:2, na što je nadovezana pobjeda bez šestorice igrača nad Meksikom od 1:0, tabor su zatresle zakulisne igre protiv izbornika, kojima se on othrvao uz pomoć vodećih ljudi Saveza. No Dalića je mučio i stari hrvatski sindrom.
Rizični govor
"Nakon Perua morao sam reagirati, povukao sam potez koji nisam gotovo nikad u životu, sazvao sastanak odmah nakon utakmice u svlačionici. I kazao sam dečkima otvoreno: “Stalno govorimo o vama kao sjajnim igračima, vrhunskom potencijalu, što i jeste, imate vrhunske ugovore u najvećim klubovima, ali nismo kao Hrvatska napravili odgovarajući rezultat. Ne može uvijek biti izbornik kriv, a vi perfektni. Treneri se mijenjaju, sve ostaje po starom. Nešto tu ne štima, neke stvari moramo postaviti na svoje mjesto. Igrate u Realu, Barceloni, Juventusu, Interu..., a ispadamo u skupini ili u prvoj fazi doigravanja. Želite li to i dalje ili ćemo postati momčad?” Napali su me pojedini mediji zašto sam to uopće govorio, kako sam im mogao očitati bukvicu, ali koliko god je to za mene u tom trenutku bilo rizično, netko je to trebao reći. Nužno je bilo promijeniti glave. I napraviti zaokret da postanemo ekipa; ništa ne bismo postigli gledajući svatko sebe. Zaključio sam da moram ići radikalno. Na zajedništvu sam inzistirao tijekom cijelog ruskog puta", opisao je Zlatko Dalić u knjizi “Rusija naših snova”.
Nigerija, Argentina i Island djelovali su kao zahtjevna skupina, no pobjednički start, veliko drugo poluvrijeme protiv Gauča, čiji se glavni as Messi nije ni vidio na terenu u zamci koju su sklopili Brozović, Strinić i Perišić, i rutinskih 90 minuta s Islandom, pretežno s drugom postavom, značili su devet bodova, prvo mjesto i gol razliku 7:1.
Samo je jednom prije toga Hrvatska pucala s bijele točke za prolaz dalje, u Beču 2008. kad je pala od Turske. I ta je karma u Rusiji promijenjena, i Danska i Rusija eliminirane su jedanaestercima nakon drama u kojima su Vatreni bili bliži pobjedi jer je Luka Modrić imao kazneni udarac za prolaz s Vikinzima, a po golu Domagoja Vide vodili smo s 2:1 protiv Rusa. No ovaj su put bili jači od svih šokova i udaraca, Danijel Subašič epohalno je branio udarce s bijele točke, pogotovo s Danskom, kad je skinuo tri! Rusima još jedan, uz promašaj Fernandeza.
Mario Mandžukić u svakoj je utakmici nokaut-faze imao konkretan učinak, pogodak Danskoj, asistencija Kramariću s Rusijom, ugurao je loptu i u finalu s Francuskom, ali njegov gol života i najvažniji u povijesti hrvatske reprezentacija bio je u 109. minuti na Lužnikiju, u polufinalu s Engleskom, za 2:1, za san, za ludilo, za finale, za vječnost, za sve najbolje što se može zamisliti. Ivan Perišić, dotad osporavan, odigrao je svoju utakmicu turnira, dao prvi pogodak i asistirao za taj odlučujući. Iako je na kraju u završnoj priredbi Francuska dobila 4:2 i iako ćemo za zlato morati pričekati neko drugo vrijeme, neko novo natjecanje, Hrvatska je nakon Rusije po svemu bila pobjednik. Izbornik Dalić, pomoćnici Olić i Ladić te cijeli stožer i momčad postali su omiljeni ljudi u državi. Ekipu su činili vratari Subašić, L. Kalinić i Livaković, obrambeni igrači Vrsaljko, Lovren, Vida, Strinić, Jedvaj, Ćorluka, Ćaleta-Car i Pivarić, veznjaci Rakitić, Modrić, Brozović, Kovačić, Bradarić i Badelj te napadači Mandžukić, Perišić, Rebić, Kramarić i Pjaca.
Nova lica na sceni
Sve riječi, tekstovi i knjige napisane o Rusiji i dometu Hrvata mali su i slabi u usporedbi s djelom.
U drugoj polovici godine reprezentacija je igrala u Ligi nacija, s jednom pobjedom, jedinim remijem i dva poraza završila je treća u skupini s Engleskom i Španjolskom. Od La Roje je stradala s čak 6:0. U novom natjecanju izbornik je dao šansu i nekim mlađim igračima, Liga nacija i prijateljske utakmice s Portugalom (1:1) i Jordanom (2:1) tretirane su kao tampon-zona, period triježnjenja od ruskog slavlja prije početka kvalifikacija koje su zadaća u 2019. godini. Dalić je ostao izbornik, Modrić kapetan i Rakitić dokapetan, oprostili su se Mandžukić, Ćorluka i Subašić.