Okrenuli smo jučer broja, od referentnih imena mlađih kategorija, no svi smo kolektivno na kraju razgovora duboko uzdahnuli...
- Ah, ali što uopće reći...
Najave su bile optimistične, ambiciozne, ne bismo rekli bahate, jer nitko nije govorio da će nekoga razbiti. Već da se osvrćući svlačionicom shvaća snaga, koja se emitirala kroz poklič “brže, više, jače”, sve do Tokija i Olimpijskih igara. I to je, doista, bila realna ambicija. Uostalom, kada u svlačionici imaš ponajboljeg stopera škotske lige, najboljeg mladog veznjaka ruske lige, pa i jednog od najpotentnijih ofenzivaca njemačke, i to samo za početak, onda bez obzira na jasnu kvalitetu drugih moraš pucati na najviše kote. Sve drugo bio bi besprizorni alibi...
I dečki su, štoviše, bili u pravu, nekidan je Vlašić govorio da su samopouzdani, ali da ih to sigurno neće prebaciti. Što ih, realno, i nije. Prebacila ih je Rumunjska, zapravo pogodila nas je Rumunjska kao komet, otkrivajući najveću istinu modernog nogometa: možeš imati i stotinu sjajnih pojedinaca, ali bez kolektiva si - nula.
Hrvatska je pregažena ne samo rezultatom, koji je, da se ne varamo, u ovom godištu važan, jer radi se o momcima koji nerijetko imaju 23 godine, i prekaljeni su profesionalci, već igrom. Sustavom u kojem smo djelovali očajno, neprilagođeno, razlijepljenih linija i potpunim nedostatkom ideje kako uopće igrati. Posjedom, presingom, dubokom zonom, kontrama... ništa se, ali baš ništa nije moglo nazrijeti u igri mini-vatrenih.
A ako smo neke opasnosti kod Rumunja i detektirali, onda smo na njih odgovarali malo, ili pak nikako. Ako je Halilović odigrao kriminalno, i ako smo znali da su Rumunji opasni na bokovima, zašto ga se onda uopće stavljalo u igru, znajući da nema igru u oba smjera, ili zašto ga se držalo u igri do 77. minute? Tisuću je zašto, no izbornik Gračan morao bi reći ima li spremnih tisuću zato...
Najgore od svega je bilo malo kasnije pogledati utakmicu Engleske i Francuske. Taj totalni nogomet djelovao je nestvarno, i za nas, ovakve, nedohvatno. Takvi, teško ćemo napraviti veliko čudo. A i za to čudo, uostalom, ne ovisimo sami. No kalkulacije se čine blasfemično u ovome trenutku; glavno i jedino pitanje glasi: možemo li barem približiti standardima igre koje smo dosad vidjeli na ovome Euru?
U jednome času kamera je “švenkala” klupe, rezultat je bio 3-1, a Mirel Radoi, izbornik Rumunjske, bio je potpuno unutra, tjerajući svoje među naše linije da ih još jednom raznesu. Nenad Gračan samo je stajao u svome prostoru i gledao kako utakmica pored brzog vlaka prolazi pored nas. Bez akcije i reakcije, bez promjene sustava, pokušaja, plana B.
I neka se izbornik ne naljuti, ali nije poanta da je “sam plasman uspjeh”, i da smo “podcijenili Rumunjsku”. Ne, nismo mi podcijenili Rumunjsku. Shvatili smo je vrlo ozbiljno. Ali nas je ona razbila. I ne trebamo uopće otići na OI, nije ni to problem, ali bi nam cilj morao biti prezentacija nogometa, kolektivne igre koja slavi pojedinca. Nadamo se da će do preobrazbe stići u utakmicama koje volimo, protiv velikih, kada smo autsajderi.