To je taj udarac koji igrača najbrže i najlakše vodi do velikog transfera, uzdahnuo je komentator RTS-a kada je rumunjski nogometaš u sudačkoj nadoknadi praćkom s distance zakucao loptu u mrežu engleskog vratara za konačnih 4-2. Florinel Coman zabio je svoj drugi gol u nepune tri minute utakmice (već treći gol na prvenstvu), koja je podsjetila na horror s monstrumom koji odbija umrijeti, barem dok se ne uvjeri da se ekranom doista zakotrljala odjavna špica. Englezi su za potrebe ovog teksta igrali ulogu čudovišta, ustajali su ravno iz kliničke smrti (1-1) i vraćali se po još metaka i uboda nožem (2-2), a Florinel Coman im je pedantno kidao komad po komad tijela dok napokon nisu objavili Brexit, odnosno fizički izlazak s Eura U-21.
Za razliku od dvije godine starijeg prezimenjaka Kingsleyja, koji u informativnoj blokadi nekog karipskog otoka danas ni ne zna za ovaj turnir premda je na njemu imao pravo sudjelovati, 21-godišnji Florinel u Italiju je došao životno zainteresiran da utisne trag. Dok Kingsley igra za Bayern i prema transfermarktu vrijedi 50 milijuna eura, Rumunj je zasad samo u Steaui (FCSB) i prema procjeni citiranog nogometnog procjenitelja košta bagatelnih 3,5 milijuna eura. Mogli su se sudariti dva Comana u dvoboju posljednjeg kola Skupine C kada će Francuska i Rumunjska odlučivati o pobjedniku, ali Kingsleyju (baš kao i Mbappeu) natjecanje bješe tlaka i gnjavaža, uz to i rizik od ozljede, pa je dopustio gladnijim dječacima da ponesu dres “trikolora”. S druge strane, Florinelu ovih desetak dana Italije može zauvijek promijeniti životnu perspektivu...
Nekoliko sati kasnije slušam komentatora HTV-a kako se blago iščuđava prenoseći utakmicu Hrvatske i Francuske. “Nije jasno zašto među igračima na zagrijavanju nema Tome Bašića, njegovu su klasu prepoznali upravo Francuzi čim su ga odlučili kupiti, ali nećemo se miješati izborniku u posao...”.
Dva televizijska reportera iz dva različita rakursa komentiraju dvije naizgled nespojive situacije, ali priča im zapravo stane pod zajednički nazivnik - o transferima, bivšim i budućim. Jer Euro U21 u jednakoj je mjeri milijunski vašar kao i veliko međunarodno natjecanje, nogometni Expo za dvadesetogodišnjake kao i prestižan turnir. Da se uoči utakmice ne intoniraju himne, a na kraju ne dijele medalje, format bi lako predstavili kao pokaznu vježbu za skaute bogatih klubova iz liga petice.
Dva gore spomenuta javna televizijska servisa zbog obveze prema Uefi priču su dužna predstavljati uniformiranim Euro U21 vizualnim identitetom, ali da slučajno završi u rukama kreativnog producenta neke komercijalne televizije, stvar bi (i to s punim pravom) reklamirali kao Nogometnu shopping kraljicu. “Pogledajte kako Luki Joviću uopće ne pristaje lanjska odjevna kombinacija nakon što je osigurao prijelaz u Real Madrid”, najavljivao bi foršpan. “Zavirite s nama u svijet hrabrih tetovaža u engleskoj svlačionici”, presjekao bi ga drugi apel. “I naučite zašto Nijemci tako jako cijene pobjede, čak i u realityju”.
“Usput se oprostite od Nene Gračana... Uz poneku lamentaciju i malo demagoškog guslanja... Tko gubi ima pravo da se ljuti, bye bye Neno, više sreće drugi put”, ironično bi spiker na rastanku mahnuo autsajderu prije nego što bi nas prepustio svijetu reklama.
Ako Euro za mlade igrače prihvatite kao light sadržaj osmišljen da milijunima podmazuje nogometnu tržnicu, nećete imati problema s ovom pobjedom ili onim porazom. Pogotovo s onim porazom. Ovdje smo da trgujemo, zar ne? Poteškoće, međutim, nastaju kada taj kratki juriš kroz nogometne izloge poželite narodu približiti u strogo stručnom ključu. A ako sam dobro shvatio, Nenad Gračan odlučio je alibi za rani oproštaj od natjecanja graditi baš na takvim argumentima zbog čega je začas srušio i one ostatke autoriteta koje je uživao u javnosti.
Kako to izgleda? Bez obzira na poraz, odigrali smo odličnu utakmicu, siguran je izbornik nakon Francuske. Digli smo se nakon psihološkog šoka, dodaje, stvorili smo neke prilike, zbog čega na kraju ipak možemo biti zadovoljni. Ako možemo biti zadovoljni, pitate se vi, zašto je onda većina zajedljiva ili čak ogorčena? To je problem našeg mentaliteta, odgovara Gračan. Prvi put smo na završnici Eura nakon petnaest godina i umjesto da slavimo plasman, mi eto...
Ne mogu sa sigurnošću prognozirati kako bi stvar završila da je inverzijom fotelja Zlatko Dalić odveo Halilovića, Šunjića i društvo u Italiju, ali nemam nikakvih dvojbi oko toga kakav bi rasplet imala Rusija 2018 da je kojim slučajem Nenad Gračan poveo “vatrene” prema Moskvi. Već i prije posljednje utakmice u grupi Nigeriju bi nam predstavljali kao avangardnu afričku reprezentaciju, posljednji krik mode, momčad čijoj dinamičnoj igri nije moguće parirati. A Argentina i Messi? Budimo razumni, zar će se jedna mala Hrvatska s četiri milijuna ljudi uspoređivati s velesilom i najboljim igračem svijeta. Utakmica s Islandom ostala bi formalnost - poput sljedeće utakmice s Engleskom - i uvod u neizbježnu dubinsku analizu koja će nam otvoriti oči.
Sve što vrijedi za inverziju Dalić - Gračan lako bi bilo primijeniti i na zamjenu uloga između dva imenjaka, Bjelice i Gračana. Dalić i Bjelica svoj su talent brusili u nepoznatom okruženju, na zahtjevnim adresama. Rezultatski su procvjetali u trenutku kada se kompletan nogometni pokret riješio Zdravka Mamića kao tutora. Ako je prije dvadeset godina obećavao na klupi Rijeke, Gračan je kao trener odavno nestao s veće nogometne mape. Preuzevši kormilo mlade reprezentacije 2013. godine, nakon niza avantura od Slovenije do Sesveta, prihvatio je obvezu da otvoreno i tolerantno sasluša trgovinske prijedloge, potrebe i zahtjeve arhitekata nogometne politike. Statistika, za ilustraciju, pokazuje da je agresivno oglašavao Antu Ćorića sve dok je to bilo oportuno, 22-godišnjak je rekorder brojem nastupa posljednjih sezona u redovima minivatrenih. No, kada je playmaker napokon prodan iz Dinama u Romu, brzo je izgubio status, a onda i mjesto u rosteru. Prioriteti su se promijenili, ovog je ljeta na police trebalo izložiti neke druge igrače sukladno starom zakonu da nitko ne prodaje nogometaše tako efikasno i unosno kao nacionalna momčad kada se plasira na veliko natjecanje.
“Ne očajavajte, kolega”, tješili su hrvatskog kolegu na oproštaju Mircea Radoi i Sylvain Ripoli. “Niste odigrali ništa, ali pred vama je sigurna budućnost”. “Mislite da ću pobijediti Engleze za kraj?”, živne Gračan. “Ne. Mislili smo da u džepu držite nedavno potpisan ugovor”