Rijetko otvoren, realan i racionalan. Takav je dojam preko slušalice ostavio Marco Rossi, izbornik mađarske reprezentacije, kojeg smo u subotu locirali u Budimpešti...
- Intervju? Nema nikakvih problema, dapače, pitajte što vas god zanima - odgovorio je 55-godišnji Talijan, koji je, očito, posve u utakmici s Hrvatskom.
- Iskreno ću vam kazati: malo sam pod pritiskom. Iako, svjestan sam da se radi o posebnim danima, jer igramo protiv Hrvatske i njenih velikih igrača, ponajboljih na svijetu. Stoga istovremeno osjećam i veliku čast i uzbuđenje.
Zašto ste pod pritiskom, ovo bi za vas trebala biti najlakša utakmica, u kojoj ne možete baš ništa izgubiti?
- Imam velikih problema u pripremi utakmice. Naime, Botond Baráth je suspendiran zbog crvenog kartona protiv Slovačke, nema ni Nagyja, jedan igrač mi se u petak navečer požalio na ozljedu (Patkai), a i Dominik Szoboszlai nije u idealnom stanju. Dakle, problem je u sredini terena, gdje su Hrvati, hm, jako tanki - trpko se, ali i iskreno nasmijao Rossi.
Pozitivni ste, ili se uvjeravate da jeste?
- Moj životni pogled na nogomet uvijek je bio pozitiva, iako je ponekad doista nije lako naći. No stvarni problemi su oni životni, bolesti, neimaština... nogomet je važan, ali život je važniji, tu se razlikujem od Billa Shanklyja. Jer, ovo je naša profesija, a u njoj, barem po meni, moramo tražiti dobre stvari.
Baš kao što se ih našli u Budimpešti kada ste svjetske viceprvake srušili na leđa...
- Jako se dobro sjećam i još ponekad proživljavam tu utakmicu. Znate, netko se bavi nogometom cijeli život, a da pritom ne dobije priliku igrati protiv takve momčadi, protiv takvih igrača. Ja sam, eto, tu priliku dobio, i još sam i pobijedio, tako da sam sretan čovjek. Prva utakmica, prva pobjeda, a nadam se ne i posljednja. Ono što strši u tom dvoboju jest činjenica da smo odigrali veliku utakmicu, bez puno velikih grešaka, a ujedno smo imali i sreće, jer Hrvatska nije bila u svom idealnom izdanju. Poklopilo se dosta stvari koje su nam išle na ruku, ali činjenica je da smo bili odlični, bili smo uporni, okrenuli smo rezultat, i odigrali smo onako kako bih uvijek volio gledati Mađarsku: na svojih 100%, pa što bude.
Problem je što taj rezultat niste kapitalizirali protiv Slovačke (1-2):
- Apsolutno se slažem s vama. Nakon opsežne analize te utakmice, međutim, s odgovornošću tvrdim da je to bio naš najbolji meč ovih kvalifikacija, ali tada, recimo, nismo imali sreće: promašaji, pa ozljede koje su tjerale na promjene, ali ne mogu pobjeći od sebe i onoga što smatram istinom; prvi smo pogodak primili iz zaleđa, a sudac Lahoz je cijelu utakmicu bio ispod razine kvalifikacija. Mi smo, recimo, dobili šest žutih kartona, a oni samo dva. Iako je dojam bio suprotan, i iako su mnogi od njihovih prekršaja bili čak i na rubu drugog žutog, odnosno isključenja. I to se sve događalo protiv Slovačke, koja je naš najveći rival i suparnik. I, bit ću posve iskren, pobjedu protiv vas mijenjao bih odmah za pobjedu protiv Slovačke.
Pa ipak, još ste uvijek itekako “živi” uoči ulaska u finiš kvalifikacija?
- Istina, naš je san odlazak na Euro, i taj je san još živ. No nakon Slovačke se sve zakompliciralo. Jer, prvo igramo s Hrvatskom, a potom za tri dana protiv Azerbajdžana, u utakmici za koju svi misle da će biti lako. Ali neće biti lako. Štoviše, bit će vrlo teško. Gledao sam Azere protiv Walesa, gdje su tijesno gubili, gledao sam Azere koji su uzeli bod Hrvatskoj, sretno doduše, ali su uzeli. Jest, na papiru smo bolji, no radi se o iznimno neugodnom suparniku. A dvoboj je, velim, silno važan u našim namjerama da ostanemo u utrci za odlazak na Euro.
OK, ali ‘ajmo prvo na Hrvatsku...
- Bez zadrške ću vam reći da će Hrvatska sigurno biti prvak ove skupine. Odskače kvalitetom i snagom, ona je jednostavno najbolja u ovoj konkurenciji. I to govorim racionalno, ne da vam podilazim. Znate, vi ste reprezentacija satkana od velikih igrača, a veliki igrači u najvažnijim trenucima, kada se utakmica, ili kvalifikacije lome, pokažu ono najbolje. Kada je situacija teška, oni iskoče. Zato i jesu veliki. A vi... Modrić, Rakitić, Perišić, Brozović... nemamo o čemu razgovarati.
Ili odustajete od borbe, ili “pilite naopako”, trećeg nema:
- Ima. Pokušavam biti realan. Definitivno ne odustajem, jer za mene, kao trenera, rezultat je najvažniji. On je ‘njegovo visočanstvo’. No osim njega, postoji još nešto, i to je moj svojevrsni credo: ako trebamo izgubiti, želim izgubiti boreći se, licem u lice, do kraja. No surrenders, znaš. Želim da izgledamo kao Braveheart, koji se bori do zadnje kapi znoja, koji na kraju stoji na terenu i zna da je dao baš sve od sebe. Ne pristajem na poraz bez borbe, spuštenog garda. Možemo izgubiti, ali ne smijemo izgubiti naše dostojanstvo i našu čast. Svjestan sam da možemo izgubiti kao Slovaci u Trnavi, gdje ste bili perfektni i izdominirali ste utakmicom, postavljajući visoke standarde. I mogli ste pobijediti i uvjerljivije. Ali, kažem, želim borbu za svaku vlat trave. I tako ćemo se postaviti i za utakmicu u Splitu.
Splitu, koji je i za Hrvatsku prilično intrigantna stanica. Ne znam je li znate, ali na Poljudu Hrvatska dugo nije igrala, a ujedno ima i problem s dijelom navijača nezadovoljnih odnosom Saveza.
- Čuo sam nešto, ali, najiskrenije, mislim da to neće utjecati na igru Hrvatske. Radi se, naime, o igračima koji igraju za najveće klubove, i koji se sa suparničkim navijačima, ponekad i onim neprijateljski raspoloženima, suočavaju stalno. Doista ne ulazim u odnose hrvatskih navijača sa Savezom, no znam da dolje, na terenu, igrači znaju kako se isključiti. Pogotovo igrači poput vaših. Za njih je igrati u teškom ozračju jednostavno kao, recimo, zapaliti cigaretu. Ne brinem ja za vas...
Iskreno, niti mi za vas. Vi ste, naime, doktorirali autsajderstvo. Kao trener Honveda ste senzacionalno skinuli Ferencvaros i Videoton i osvojili naslov prvaka Mađarske. Dakle, ispada da vam odgovara ta uloga?
- (smijeh) Ma, nikad nisam imao drugih opcija, o tom vam se radi. Volio bih ja da sam ponekad mogao raditi i kao favorit, ali stvari mi se nisu poklopile. Trebate, u biti, uvijek biti svjesni vlastitih mogućnosti. Moja igračka, pa i trenerska karijera diktirala je uvjete u kojima radim. Znate, Bog vam daje talent, to je ono na što ne možete utjecati. Ja sam radio i stvarao s onim što sam imao, a odrastati u Italiji, s pedigreom koji sam imao, tjeralo me na teški rad. I nije sve bilo lako, stoga sam s kartama koje sam imao morao odigrati najbolje što sam mogao. Oslanjajući se na rad i profesionalizam, jer to je bio moj put. I zato sam sretan, jer sam, recimo, dobio priliku da sada sjedim ovdje, pričam s vama i pripremam utakmicu s Hrvatskom, koja je jedna od većih, pa možda i najvećih u mojoj karijeri. Sretan sam čovjek što sam uspio doći do toga.
Ipak ćete uživati u Splitu, priznajte...
- Ma hoću, želim uživati i uživat ću. Meni je, bez dvojbe, ovo kao sudar sa starom simpatijom. Nemam problema priznati da volim Hrvatsku, volim vaše ljude, vaš mentalitet, vašu zemlju, a pogotovo volim vaš nogomet. Nije mi nikakav problem priznati da sam za vas navijao u Rusiji. A koliko god pričao o vašem bogomdanom talentu, vi tamo niste samo, pa čak ni isključivo zbog njega. Imali ste stav ‘to die for’, umri muški moment; bili ste fajteri, bili ste srčani, bili ste momčad, koja gine jedan za drugoga. I to je stav koji bih volio prenijeti na svoju momčad, na ovu reprezentaciju: želimo ostaviti pravu sliku, nas kao ekipe koja djeluje zajednički, koja je organizirana, koja igra sa srcem, koja se bori do kraja i nikada ne odustaje. Upravo to želim pokazati u Splitu, na Poljudu, želim da uživamo u borbi protiv velike momčadi, da pokušamo napraviti pravi rezultat, ali ako u tome ne uspijemo, da ostavimo dojam ekipe koja po karakteru nije mala. Koja je odlučila boriti se do kraja, pa kako bude.