Treba li vikati “oprez!” ili smo dječje bolesti prevladali? Jedini put na Euru Hrvatska nije igrala 2000. godine, nakon bronce sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj. Iako je bilo povuci-potegni u više ciklusa, samo tada, nakon prve medalje, Vatreni su ostali treći u kvalifikacijskoj skupini.
Što slijedi nakon drugog odličja? Uvjerljiv marš goropadne “armade” kako očekuje Dalić, ili novi kašljucanje? Liga nacija utoliko je savršeno došla kao tampon zona. Odmak od Svjetskog prvenstva da se glave okrene budućnosti. Igrat će se brže nego ikad, cijela skupina u osam mjeseci, tražit će se konstanta u formi. No, lakše je nego u Ligi nacija, neki protivnici ipak neće izazivati maksimum da bi se došlo do tri boda.
Euro nikad za Vatrene nije bio uspješan kao svjetsko prvenstvo, na njemu je četvrfinale najveći domet, zabilježen u dva navrata. No, kontinuitet je impresivan, ako se probijemo u završnicu organiziranu na raznim stranama bit će to peto uzastopno sudjelovanje Hrvatske na završnici europskog prvenstva, šesto ukupno. A jednom valjda mora doći i kontinentalno finale; danas je daleko, ali i blizu. Kad odlučuju nijanse, a takav je odnos snaga među vodećim nacijama u Europi, sve je otvoreno.
Previše kvalitete
Bude li Zlatko Dalić čovjek koji će voditi Hrvatsku na tom Euru, dogodit će se prvi put nakon Slavena Bilića i 2012. godine da na zaključnom turniru imamo izbornika koji je krenuo u kvalifikacije.
Hoće li prevladati sve zamke i prekinuti taj niz rušenja “šefa struke” usred borbi za plasman prije završnih utakmica? Tako su izletjeli Štimac, Kovač i Čačić. No, nitko od njih nije imao ni približno jak kredit kao Dalić sa srebrom iz Rusije.
Ćiro je 2000. “preživio” čak i neodlazak na Europsko prvenstvo. O čemu sada ne želimo ni razmišljati. Hrvatska ima previše kvalitete da bi pucala na bilo što osim najvećih dometa.