Nisam ni shvaćao kakva je gala svečanost FIFA-in The Best, 24. rujna. Sa suprugom doletih u London, već u zračnoj luci čeka nas dvoje ljudi. “Zlatko, Zlatko…”, prepoznaju me. Ranije sam morao tražiti po papirima ili kartonima svoje ime. Vode me van, gdje me čeka vozač i najnoviji Jaguar.
- To je vaš auto dok ste u Londonu - kaže mi.
Dobivam program, vode me u hotel Marriott Park Lane, u njemu su svi, kompletna svita svjetske nogometne elite. Sav taj tretman opet mi postavi upitnik: Pa je li to moguće? Moguće je, a kad si tamo, moraš tako i nastupiti.
Ne možeš u tom odijelu
Donose mi moje slike, potpisujem se, to je vrh nogometa, razlog zbog kojeg sam sa 15 godina otišao iz Livna i borio se. Što trebam činiti? Kako se ponašati? Kako izabrati odijelo? Sva ta pitanja odjednom su preda mnom. Supruga Davorka mi govori:
- Odijelo mora biti crno, svečano - nisam to tako doživljavao. Navratio sam kod Heraldi Joopa, sponzora HNS-a, i uzeo tamnoplavo s kravatom. Žena nije bila zadovoljna:
- Ne može biti takvo, mora biti crno, mora biti na nivou - ustraje. Ne slušam je. Pa neću biti izabran za najboljeg, oponiram… Dok sam odgovarao na pitanja na trenerskom seminaru, otišla je sa sinom u grad i kupila mi plavu mašnu. Stavio sam je prvi put u životu. Prihvatio sam sugestiju da ipak mora biti nešto svečanije. Tamnoplavo odijelo, ali i plava leptir-mašna.
Pred hotelom se okupilo nas 200-tinjak izbornika i trenera, svi dolaze k meni pozdraviti se. Ljudi iz Mozambika, Maldiva… malih država, čestitaju, hvale me, redom govore da su navijali za nas. Na otvaranju konferencije predsjednik FIFA-e Gianni Infantino govori:
- Čestitam Francuzima, prvacima svijeta, ali i Hrvatima koji su pokazali da i mala zemlja može doći do finala, to je put svima. Nogomet se otvara, on više nije samo Brazil, Argentina ili Njemačka, nego i Hrvatska koja je osvojila srca cijelog svijeta.
Oduševio me. Pohvale ne prestaju. Hvatam trenutak s Talijanom Pierluigijem Collinom i Zvonimirom Bobanom. Pridružio se i Švicarac Massimo Busacca. Još jedan sudački boss. U analizi uloge VAR-a na Svjetskom prvenstvu kazneni udarac protiv nas u finalu nije prikazan.
Nisam im priznao penal
Kažem im:
- Ne komentiram penale, ali zašto ga je svirao ako nije bio siguran?
Vraćao se nekoliko puta. Tumače mi da je ruka Perišića bila gore, pa se spuštala dolje i da je to po njima kazneni udarac, nedvojbeno.
Nisam se složio, ali i ne ulazim dublje u analize. Sad si više ne možemo pomoći.
Večer prije službene ceremonije šetamo gradom. Žena, sin i ja. Dođemo na Piccadilly, kad tamo Hrvati. Desetak dečki. Fotkamo se, naših ljudi svuda ima. Sljedeći dan s belgijskim izbornikom Robertom Martinezom i ruskim Stanislavom Čerčesovom imam panel.
Ne znam tko je dobitnik trenerske nagrade The Best.
U hodnicima se priča da Ronaldo neće doći, bilo mi je jasno da je Luka taj. Poslijepodne party u drugom hotelu s legendama nogometa: Van Basten, Ronaldinho, Zanetti, Cambiasso… srećemo i Lukinu obitelj, on je tek stigao i nisam ga ni vidio. U 18 sati limuzine samo kruže, prije mene odlazi Marcelo, pa ja sa “svojim” Jaguarom…
Pred Royal Festival Hallom dočekuje nas veliki zeleni tepih. Sve okolo je glamour, prvi put sam u situaciji da sam svjetska zvijezda. Čovjek se istog časa ne može snaći, a onda si kažem: “Budi normalan, prirodan, tu si i tako se ponašaj. Zašto bih bio u strahu da nisam taj? Jesam, ja sam taj.”
Čvrstim korakom nastavim dalje. U VIP salonu prilaze mi Ševčenko, Maldini i mnogi drugi, pružaju ruku, sad oni prepoznaju mene, a većinu sam vidio prije samo na televiziji.
Salahova čestitka
Po poziciji na kojoj sam smješten u dvorani bilo mi je jasno da nisam pobjednik. Kako je prvo sjedalo bilo za Zidanea, pokraj prolaza, mislio sam da je on dobitnik. Tu se našla njegova supruga, potom Deschamps sa ženom i sinom, pa ja, Davorka i sin. Mora ti srce zaigrati u tom društvu, moraš osjetiti emocije, u jednom času prilazi mi Mohamed Salah, preskače preko redova, čestita, hvali fantastičan posao koji smo napravili. Možda zato što me cijeni, ili iz komunikacije s Dejanom Lovrenom, ili stoga što me Egipat zvao za izbornika, ne znam siguran odgovor. Pobjednik je Deschamps. Zidane je ipak najbolje stacioniran samo da mu voditeljica što lakše priđe za izjavu…
Davorka se cijelo vrijeme nadala da ću možda dobiti, ali nije to ni važno - kad te tako ljudi poštuju i daju ti do znanja, siguran si da si napravio veliku stvar. Što me posebno učinilo sretnim? U prvom redu sjedi Luka, u četvrtom ja, žena koja je radila pehar je Hrvatica Ana Barbić Katičić, dolje je Zvone Boban kao jedan od vodećih FIFA-inih ljudi, u dvorani su bili Niko Kranjčar, Stipe Pletikosa, Davor Šuker, Dario Šimić, Brane Ujević kao moderator na panelu… krema svjetskog nogometa, a nas Hrvata bilo je kao da smo Amerika. Kazao sam Zvoni:
- Na bini su samo AC Milan i Hrvati.
Kad je na ekranu išao filmić o meni, prolomio se možda najveći pljesak. Nisam bio tužan ni razočaran, Didier Deschamps osvojio je Svjetsko prvenstvo i normalno da je on taj. Da sam ja bio prvak, jasno da bih vjerovao da ću biti izabran.
Osobno sam najviše bodova dao belgijskom izborniku Martinezu, potom Deschampsu… Martinez me oduševio u utakmici s Brazilom, imao je savršenu taktiku. Stavio je dva igrača na krila, raširio ih je, s osmoricom se branio…
Proglasili su Luku i srce mi se razgalilo. Pogotovo kad se obratio na hrvatskom jeziku, konačno smo došli do toga da cijenimo sami sebe. Pričekao sam da mu čestitam…
To je stručni i emotivni vrhunac golemog posla koji smo napravili.