MILAN, ITALY - APRIL 02: Udinese coach Igor Tudor shouts to his players during the Serie A match between AC Milan and Udinese at Stadio Giuseppe Meazza on April 2, 2019 in Milan, Italy. (Photo by Marco Luzzani/Getty Images)
Marco Luzzani/Getty Images

PIŠE DRAŽEN KRUŠELJ

KRAJ IGORA TUDORA: EVO ZAŠTO JE PAO HRVATSKI TRENER 'Vaš Igor bi preživio da se ponašao kao Tito! A sada je jasno i tko mu je smjestio...'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 01.11.2019. u 20:31

  • “Znači, idemo u Udine da vratimo Igora Tudora doma? Taman imamo jedno prazno mjesto”, smije se Michele dok u srijedu oko podneva pali svoj šarmantno isprebijani Peugeot 206 i zaključuje pripreme za trosatni izlet iz Zagreba do središta pokrajine Friulije.

    “Ne, Miki, idemo po intervju, dok još imamo svog čovjeka na stranom terenu”, budi se moj zakržljali patriotski refleks. Načelno sam dogovorio intervju s Tudorom nekoliko dana prije nego što će pretrpjeti strašan brodolom protiv Atalante (1-7). Još jedno slično iskustvo i evo Tudora u šetnji splitskom rivom ili na studijskom putovanju kod Guardiole ili Kloppa umjesto u medijima.

    Intrige i izdaje

    “Navijam za tvoj posao, ali malo više navijam za Romu. A kao što vidiš, nezadrživi smo, ove godine idemo po scudetto”, do naplatnih kućica pred Breganom suputnik se već prerušio u tifosa. Dužinom vjetrobranskog stakla razvukao je pohabani žuto-crveni šal ‘Batigol’ iz Romine šampionske sezone, navodno da još postoji nekoliko dinosaura koji se sjećaju tog čuda, pa nakon toga na pametnom telefonu izabrao rimsku radiopostaju koja od jutra do sutra gusla isključivo o Romi, o momčadi i njezinim rezultatima, o perspektivi i suparnicima za vrh tablice. Sumanuto nešto: ako vjerujete da u ovim krajevima previše gnojimo o nogometu, e pa niste upoznali Talijane, Grke ili Turke.

    “Posljednjih dana javlja se puno slušatelja koji sumnjaju da se ovi iz Atalante dopingiraju. Nemoguće je da paralelno prate tempo Serie A i Lige prvaka uz takve rezultate”, slušam na putu prema Udinama. “Ljudi su ogorčeni i kažu da je ovaj crveni karton Faziju najsmješnije isključenje u povijesti Serie A. Sumnjaju u Juventusovu kuhinju”, čujem na povratku u Zagreb.

    U Rimu, shvatili ste, nogometni navijači neprestano u nešto sumnjaju. Intrige, izdaje, prijevare i teorije zavjere hrana su prosječnom fanu kluba koji je u gotovo stotinu godinu djelovanja (osnovan 1927. godine) proslavio čak tri titule talijanskog prvaka. Michele, recimo, sumnja da su simpatizeri Lazija hereditarnom linijom imbecili. Osnovali su klub puno prije ovih njegovih, još 1900. godine, i nadjenuli mu ime pokrajine umjesto da ga nazovu imenom slavnog rimskog carstva. “Che cazzo! Zamisli te budale. Živjeti u Rimu, a klub nazvati Lazio”, maše rukama na onaj filmski talijanski način.

    Michele Cofini je Rimljanin sa zagrebačkom adresom. Sin Talijana i Hrvatice, diplomirao je stomatologiju u Zagrebu i ostao ovdje raditi kao zubar. Sada pomalo svija obiteljsko gnijezdo na Kustošiji, voli Hrvaticu Zrinku, rekreativno hakla s domaćom ekipom i toliko je impresioniran hrvatskom reprezentacijom da se uoči Rusije prošlog ljeta kladio da će ‘vatreni’ biti svjetski prvaci. Ali kada je riječ o klupskom nogometu, a na taj se nogomet (uz PES na playstationu) zapravo jedino loži, onda u ovom sazviježđu postoji jedino Roma.

    Posveta Mandragori

    Otkako radi u Zagrebu, moj suputnik ne propušta Romina gostovanja u Udinama. Ovo mu je već peta ili šesta ‘recka’ na remenu, što zbog blizine Zagreba, što zbog opuštene atmosfere u gradu i na stadionu. U Bresciji ili Bergamu riskirao bi šamarčinu ili pljuvačku, ali u Udinama će gost na dan utakmice bezbrižno prošetati centrom u dresu svoje momčadi i poslije pred stadionom parkirati automobil s registracijom Roma ne strahujući da će mu lokalni krkani izbušiti gume. Neki pitom svijet vlada ovdje. Da, zidovi toaleta su kao i svugdje na svijetu išarani prijetećim parolama - ‘basta napoletani’ i ‘basta albanesi’ i ‘basta romeni’ tobože su nakostriješeni Friulani prema strancima - ali kada Zrinka uoči utakmice ispred stadiona ponosno prošeta u žuto-crvenoj trenirci, muškarci bi flertovali pa dobacuju ‘hej Roma’.

    Dugo, godinama već, nisam bio na utakmici s koje ne moram poslati izvještaj sad i odmah. Zaboravio sam kakav je to osjećaj i gotovo da se snebivam nad Micheleovim entuzijazmom. “Idemo dolje do trenerskih kućica”, požuruje nas prema dnu tribine. Udinese njeguje tu kulturu po uzoru na NBA, uoči utakmice mnoštvo se sjati u prvi red, maše zastavama i ohrabruje svoje ljubimce, a oni im na putu prema svlačionici zauzvrat udijele poneki osmijeh ili čak autogram.

    Dvije djevojčice u našoj blizini raširile su transparent posvećen igraču Mandragori, kao da na Maksimiru pored živog Olma i Petkovića mašeš krpom u slavu Leovca ili Dilavera, da nisam vidio, ne bih vjerovao. Kad smo kod domaćih tema, na ogradi gostujućeg navijačkog kaveza uz žuto-crveni transparent ‘Boys’ evo i prekrižene Mamićeve glave. Dok zauzima svoje mjesto na klupi, Igoru Tudoru neki razdragani dječaci dobacuju ‘hej, mister, mister’. Tudor otpozdravlja uz osmijeh.

    Trulež u svlačionici

    Ubrzo mu neće biti do smijeha. O utakmici se zapravo nema što reći, sve je na koncu stisnuto u nekoliko konfekcijskih izjava na press-konferenciji. Uspaničeni Tudorov stoper ničim izazvan pao je na dupe u ranoj fazi utakmice i otvorio koridor Nicoli Zaniolu za vodeći gol. Zaniolo je sjajan klinac, žestok, prodoran, otresit, izvrsnog udarca, taj se neće dugo zadržati u Romi - najbolja klupska krađa u novijoj povijesti, dobili su ga od Intera u zamjenu za Nainggolana - ali stadion napuštam pod dojmom da bi i Micheleova ekipa s hakla dobila ovu utakmicu.

    Nešto je ozbiljno trulo u Udineseovoj svlačionici. Domaćin je nakon crvenog kartona Faziju sat vremena igrao s nogometašem viška i nije stvorio poštenu priliku. Ta je škvadra demoralizirana, raspala vojska. Na papiru ona prema Transfermarktovoj procjeni vrijedi 150 milijuna eura, njezinom igrom dirigira argentinski reprezentativac Rodrigo De Paul, sekundiraju mu igrači sa svih strana svijeta, ali protiv Dinama bi se ovakav Udinese tresao od straha. A Roma? E, to je već nešto sasvim drukčije, osvježavajuće, u nekim trenucima inovativno. Nađete se na kušnji da povjerujete kako Roma igra s četvoricom napadača, u sustavu 4-2-4.

    “Što mu to treba? On zaslužuje puno bolje od jednog ludog predsjednika i njegova još luđeg sina”, započinju kasnije razgovor pred stadionskim šankom dvije sredovječne dame, domaće navijačice.

    One obožavaju Tudora, primjećuju da je ‘bell’uomo’, zgodan muškarac, zahvalne su mu što je prošle sezone spasio Udinese od selidbe u Serie B, ali tvrde da mu je momčad obična kanta, da mu predsjednik Pozzo i njegov sin podmeću klipove pod noge i da sve ovo mora biti gadna trauma za još uvijek mladog trenera. Premda u trenerskom retrovizoru ostavlja Hajduk, PAOK, Karabükspor i veliki Galatasaray, naš je Igor Tudor tek 41-godišnjak.

    “Tudor ovdje može uspjeti samo ako će se ponašati kao vaš Tito! Ove igrače treba terorizirati, malo batina, malo izgladnjivanja. Onda bi možda nešto i odigrali”, nude originalnu recepturu, dok se mi zbunjeno ogledamo. Zar je Kolindina diplomatska ofenziva na temu željezne zavjese stigla već do Udina?

    Pitamo, hoće li ga smijeniti nakon jedanaest golova u dvije utakmice. “Neće. Ne mogu dobiti boljeg, između ostalog i zato što su škrti, ne žele platiti”, sigurne su. Jutro poslije novine i portali ipak javljaju da je Tudor ‘dead man walking’. Presuđeno mu je, samo se čekalo da gazde objave ime nasljednika...

    Iz drugih medija