Udaljavanje iz reprezentativnog kampa na Svjetskom prvenstvu je očekivan, drastičan koliko i logičan epilog slučaja Nikole Kalinića. Očigledno je situacija oko tog igrača postala nepodnošljiva, kako za izbornika tako i za momčad. Iskazivanje nezadovoljstva svojim statusom odbijanjem ulaska na teren za vrijeme utakmice Svjetskog prvenstva (!?) doista je nesvakidašnji koliko i neprimjeren čin.
Bilo je i ranije sličnih iskazivanja nezadovoljstva (Olić, Lovren…), ali ne na ovoj razini natjecanja. Bilo je u povijesti Vatrenih i većih igrača koji su teško trpjeli svoje statuse kod izbornika. Primjerice, Robert Prosinečki stoički je prihvatio klupu u Francuskoj 1998., a visoku razinu ponašanja pokazao je kad ga je Blažević u polufinalu poslao na teren protiv domaćina u 89. (!) minuti.
Josip Šimunić je na Euru 2012. cijelo vrijeme bio na klupi kao jedan od senatora reprezentacije, iznimno nezadovoljan, ali je svoju frustriranost statusom javno iznio tek nakon završetka prvenstva. U svakoj opciji to je odraz respekta prema suigračima, reprezentaciji i navijačima…
Nikola Kalinić nije samo sebi učinio medvjeđu ulogu, nego je svojim postupcima pridonio šteti za reprezentaciju, koja će sada imati jedno napadačko rješenje manje na Mundijalu. Zbog svega toga ponašanje Nikole Kalinića je neobranjivo! Što je dovelo do takvog autodestruktivnog mu pristupa?
Nikola Kalinić
Javnost je u ovom slučaju uskraćena za činjenice koje znaju izbornik i igrač. Kakvi su im bili razgovori prije priprema u kontekstu nastupa na SP-u, kakvi su bili pristupi već nakon prvog izraza nezadovoljstva u Liverpoolu, protiv Brazila, je li se igrač požalio na status pa dobio neke naznake boljeg statusa ili je zapravo izbornik možda trebao odmah reagirati i tako izbjeći aferu u Rusiji, te time izgubiti jedno mjesto u kadru? Pravu istinu znaju Dalić i Nikola Kalinić. Ona dakako ne može promijeniti težinu igračeva nedoličnog ponašanja. Ukoliko je bio nezadovoljan i frustriran svojim statusom trebao je to raščistiti s Dalićem prije završne faze priprema. Bilo bi to zrelije, a i korektno prema reprezentaciji. Jednom kad je prihvatio put u Rusiju, igrač se trebao, koliko god mu bilo teško, opravdano ili neopravdano nezadovoljan, držati regula i kolektivnog interesa…
Nikola Kalinić je u reprezentaciju ušao 2008. godine, kod Slavena Bilića. Činjenica jest da je bio u 10 godina u različitim fazama forme i klupskih statusa. No stoji i to da bio u odličnoj ili slabijoj formi Kalinić se kod niti jednog izbornika (Štimac, N. Kovač, Čačić) nije etablirao kao standardni centarfor. Zanimljiv je podatak da Kalinić, u 41 nastupu, uz vrlo dobru statistiku (15 pogodaka i 3 asistencije igrajući u prosjeku 44,5 minuta), u startnoj je postavi 17 puta, 24 puta je ušao, a u 18 navrata prosjedio je na klupi. Još je zanimljivije da ima samo 4 nastupa od 90 minuta, te da ni jednom nije spojio dvije utakmice zaredom pune minutaže!
Moglo bi se razumjeti da je osjećao nezadovoljstvo što ni u najboljim mu razdobljima (i u Dnjipru i Fiorentini) forma nije bila dovoljna da poraste u hijerarhiji. U doigravanju s Grcima bio je prvi napadački pik Zlatka Dalića, odigravši vrlo dobro, pogotovo u pobjedi od 4-1 (gol i asistencija) i odličnoj reprezentativnoj partiji. Vjerojatno se Kalinić ponadao da je došlo vrijeme za njega, pogotovo što je Dalić pozicionirao Mandžukića na bok, kao što je cijelu sezonu igrao u Juventusu. Uz to Mandžukić je dao do znanja da se više ne vidi na krilu, jer je smatrao da reprezentaciji može biti od koristi jedino na poziciji centarfora. Raspleti tako nisu išli u prilog napadaču koji je i u klubu imao puno problema. U ožujku čak i mjeru izostavljanja iz kadra od strane trenera Gattusa zbog nezalaganja na treningu! Doživio je puno negativnih reakcija navijača.
Status mu u Milanu ovog trena nije perspektivan. Iako klub mora platiti Fiorentini 20 milijuna odštete (pet je plaćeno prošlog ljeta), Milan bi ga najradije transferirao te mu je to dano do znanja. No, Kalinić ima ugovor i on odlučuje. Ne želi ići u Istanbul, odakle su došle ponude, ali za posudbu, niti igdje drugdje. Dočekao je veliki klub i želi se tamo dokazati. Pitanje je hoće li imati prilike. Ruku na srce, nije imao ni sreće, jer je prvo preskočio ljetne pripreme zbog dugih pregovora klubova, pa onda nespreman ušao u prvenstvo i uskoro se i ozlijedio. Potom je smijenjen trener koji je inzistirao na njegovu dolasku (Montella) i postalo mu je puno teže ispuniti velika očekivanja u momčadi koja je bila prilično slabo posložena. Sve te muke i nedoumice sada su ga u masi sustigle, i to u sezoni u kojoj je doživio najveće stvari karijere (Milan) i željene statuse (uspjeh s Hrvatskom u doigravanju kao starter…). Vrlo je vjerojatno pod tim pritiskom izgubio ravnotežu i mir te naposljetku je reagirao na najgori mogući način u reprezentaciji. Njegova frustriranost se može ljudski shvatiti, ali se njegovo ponašanje ne može opravdati!