Kod navijača je obično glavna priča zauzeti glavni gradski trg. To je pitanje časti, ponosa, pokazivanje snage... Hrvatski navijači jučer su već od ranog jutra zauzeli Trg pobjede, centar Kalinjingrada. Istina, u ovom slučaju nije im bilo preteško. Jučer smo u Kalinjingradu vidjeli samo - četiri nigerijska navijača!? Onako sramežljivo su sjedili u jednom restoranu i u čudu gledali hrvatske navijače koji su od ranih jutarnjih sata pjevali u centru grada.
- Valjda će ih ruska policija uspjeti ukrotiti - šalili su se Hrvati na račun malog broja Nigerijaca.
Definitivno, Hrvati su navijački pokorili Kalinjingrad, Ovdje su vladali Nijemci, Poljaci, Litavci, sada vladaju Rusi... Ali jučer su Kalinjingradom vladali - Hrvati.
Baš na samom trgu ovoga grada postoji jedan veliki restoran koji se zove “Fest Cafe”. Već oko 10 sati bio je zatrpan hrvatskim zastavama na kojima je pisalo “Livno”, “Kupres”, “Odžak”, “Vinkovci”, “Australija”... Daleko je odzvanjalo “Mi Hrvati, mi Hrvati”… Pivo se točilo, grlo se močilo, što su sati prolazili, postajalo je sve bučnije, žešće, ubrzo je nastalo pravo ludilo. Prolaznici su se zaustavljali, vadili mobitele, snimali videa, fotografirali. Zgodne domaće cure su se smješkale, možda su i razumjele refren jedne navijačke pjesmice koja ide onako malo bezobrazno, ali sve je to bilo u dobroj atmosferi.
- Baci sisicu da se igramo, igramo, igramo - pjevali su Hrvati “djevuškama” koji se nisu bunile, dapače, prilazile su našim navijačima.
Dobro, nisu se baš Hrvati igrali sa željenim dijelom tijela, već su pićem častili prekrasne cure.
Idemo do finala
Momci koji su stigli iz Down Under, bili su jako, jako glasni. Trebalo je zaista daleko putovati da se iz Australije stigne do Kalinjingrada.
Tomislav Abičić, hrvatski navijač iz Sidneya, koji je rođen u Šapinovcima u Slavoniji, kazao nam je:
- Ide Hrvatska do finala! Ovo mi je deseto veliko natjecanje na kojem pratim Hrvatsku, ova generacija može napraviti jako, jako mnogo. Nije mi problem financijski pokriti putovanje, više je problem vremenski. Treba tri dana da dođem na utakmicu. Uvijek uzimam ulaznice po principu “follow my team”. Kupio sam karte za Rusiju samo u jednom smjeru.
Svaka čast Tomislavu i društvu iz Australije, momci su prepuni domoljublja, ogromnog patriotizma. Tata i sin, Zlatan i Hrvoje Kapetanović također su stigli iz Australije.
- Dobivamo Nigeriju s 4:0 - kazao nam je Hrvoje.
Naravno da se na navijačkim okupljanjima čuju oni poznati refreni. Tako da smo čuli “Juru i Bobana”, a čulo se i ono “Za dom spremni”. Nije trajalo dugo, dva tri povika.
- Nemojmo to, još će nas netko kazniti, već sam jednom dobio kaznu - kazao je jedan momak iz skupine glasnih pjevača.
Bježite ljudi...
Andrija Pavlović iz Požege stigao je u Kalinjingrad zajedno s prijateljima Danijelom, Dariom i Mirkom iz Linza.
- Kakve su Ruskinje? Bolje nego mi, ha-ha... Prošli smo zbog Hrvatske cijelu Europu trebalo nam je petnaestak sati. Neka mi samo dobijemo Nigeriju, pa ćemo dalje vidjeti - prognozirao je Andrija.
Dok smo pričali s društvom iz Linza krenula je ona “Lijepa li si”... Nakon toga ona poznata navijačka; “Bježite ljudi, bježite iz grada”…
Malo smo prošetali dalje, a tamo smo susreli bivšeg hrvatskog reprezentativca Ivicu Križanca! S bratom Nevenom i svojim prijateljem Nevenom Ćorićem. Križanac se nije želio fotografirati, a niti razgovarati jer veli da se došao opustiti, pogledati utakmicu s Nigerijom. Ali zato je “glasnogovornik” skupine Neven Ćorić kazao:
- Stigli smo s motorima iz Omiša! Prošli smo dvije tisuće i sto kilometara. Prenoćili smo dva puta, na granici i jednu noć u Češkoj. Imali smo dosta loše vrijeme na putu, padala je kiša. Nećemo ići na drugu utakmicu, idemo dalje u Litvu, Latviju, a konačni cilj nam je Helsinki. Svake godine u lipnju krstarimo s motorima po Europi, a sad nam se poklopilo da vidimo Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu.
Što je vrijeme prolazilo, sve je više bilo hrvatskih navijača. Inače, za Kalinjingrad kažu da je središte prostitucije i droge te šverca ljudima. Ne samo to, čuli smo da ovdje ima dosta HIV pozitivnih, te da se moramo paziti ako nam “one stvari” ne padnu na pamet. Međutim, nama se čini da su to samo priče, jer ovdje nam izgleda sve tako dobro, sigurno. Uostalom, u razgovorima s domaćim ljudima smo saznali da se njihov grad prikazuje negativnim i opasnim, a da to uopće nije istina. Složili bismo se.
U ova dva dana doživjeli smo samo srdačnost i gostoljubivost, prijateljski odnos. Danas bi prema procjenama u Kalinjingradu za Vatrene trebalo navijati pet tisuća navijača.
A valjda će i Nigerijaca biti nešto više od ova četiri koja smo sreli u gradu...