Rezultati u prijateljskim ogledima nemaju osobitu važnost. Najveći uspjeh Hrvatska je ostvarila 1998, a u Francusku je bila otpremljena porazom od Slovačke. U Japan su 2002. Vatreni otputovali ohrabreni pobjedom nad Mađarskom od 2:0, a 2014. u Brazil su stigli nakon pobjede nad Australijom od 1:0 pa su ispali u prvom krugu. U prvom smo krugu ispali i u Njemačkoj 2006, kad smo pak porazom zaključili pripremu za SP. U tom nam je kontekstu ishod četvrte Dalićeve provjere (Peru 0:2, Meksiko 1:0, Brazil 0:2, Senegal 2:1), praktički, bez značaja u procjenjivanju forme Hrvatske za Rusiju. U brojkama ćemo tek zamijetiti da je ukupni skor na pripremama dvije pobjede i dva poraza, gol-razlika 3:5, samo jedan pogodak iz igre, a igralo je 26 igrača i korišten je jedan sustav igre (4-2-3-1).
S kakvim onda referencama Dalić i Vatreni kreću na Svjetsko prvenstvo? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti jer je Hrvatska u pripremnim utakmicama pružila različite izvedbe po kvaliteti, stilu igre, sastavima. Ako je izbornik kanio sakriti svoje taktičke i selekcijske ideje za Rusiju od suparnika i javnosti, onda je u tome bio vrlo uspješan.
Četiri varijante
Kad je u pitanju sastav - a bile su četiri različite varijante - dvojbi je napretek. Jednim dijelom zbog rotiranja, drugim dijelom zbog premještanja igrača s pozicija koje uobičajeno igraju. Vida je igrao desnog i lijevog beka, Modrić na polušpici, Rakitić na zadnjem veznom, Rebić je na desnom krilu dijelio promjene strane s Perišićem, Mandžukić je bio na krilu pa centarforu, Kramarić na prvoj, drugoj i polušpici...
Tolike promjene, naravno, kompliciraju analizu Dalićevih izbora jer promatrač nema informacije o tome zašto je izbornik slagao momčad na određeni način. No to je najmanji problem, ili uopće nije problem. Pravi će problem nastati ako Zlatko Dalić, nakon svega, ima sumnje u pogledu izbora udarne 11-orice. Njegove izjave nakon Senegala odaju takav dojam, a to svakako ne bi bio dobar uvod u veliki turnir.
Igre su kroz četiri utakmice s jakim suparnicima imale uspone i padove. Kad su se više povukli i igrali na protunapade, bili su Vatreni uvjerljiviji (Meksiko, Brazil 60.), kad su imali inicijativu i nešto ofenzivniji gard, onda je Dalićeva momčad izgledala jalovo i odveć obrambeno ranjivo (Peru, Senegal). U tih osam poluvremena Hrvatska je najbolje izgledala u prvom s Brazilcima i drugom sa Senegalom.
Je li u tim poluvremenima utvrđen stil igre koji bi trebao biti temelj ruskog nastupa? Zamijetit ćemo da je i protiv Senegala taj bolji, drugi dio zapravo bio posljedica nekoliko izvrsnih protunapada i brze tranzicije kojom se ugrozilo nešto otvorenijeg suparnika.
Dalićeve pouke
U svim tim postavkama nagovještava se da Hrvatska ima ozbiljan problem defenzive ako ima veći posjed te, posljedično, obrambenom linijom stoji visoko. Dio je uzroka manjak hitrine stopera i ne baš uigrana zadnja četvorka (koja je...?), ali i u mekom tkivu srednjeg reda, gdje Rakitić i Badelj imaju slične motoričke karakteristike. Zato je vidljiv problem kompaktnosti defenzivnog bloka, pogotovo sa suparnicima koji imaju brzu tranziciju. Hrvatska može vrlo dobro zamaskirati ta ograničenja zbijanjem linija, u plitkoj formaciji, u kojoj potom brzim pasom može hitrim krilima pobjeći u protunapad.
No što kada suparnik prepusti inicijativu, odnosno kada eventualan negativni rezultat nameće više otvaranja? Tada bi trebalo poboljšati hitrinu momčadi igračima koji imaju više motoričnosti, po svim linijama. Na primjer, logično pozicioniranje Modrića u sredini terena prvi je korak prema tome, uz recimo agilnog igrača kao što je Kramarić na ofenzivnom veznom. To su samo laičke ideje, ali je nedvojbeno i za struku da Hrvatskoj treba više kompaktnosti, robusnija obrana, brža sredina i pokretljivija špica.
Zasad se to nije pokazalo u igri Hrvatske, ali kako prave utakmice - i odluke - tek slijede, Zlatko Dalić pokazat će koje je pouke izvukao iz pokera vrlo jakih (mudro odabranih!) provjera te pokazati kako misli riješiti manjkavosti...