Bio je tada, a vjerojatno je to i danas najsenzacionalniji transfer u povijesti HNL-a. Jer jedno je kad netko u veliki klub ode iz Dinama, Hajduka, u novije vrijeme i Rijeke..., a drugo je kad poziv dođe u zaprešićki Inter. I to iz Chelseaja, za vratara koji je tek hvatao svoje prve seniorske lopte.
Matej Delač prije 10 godina bio je još maloljetnik, tinejdžer koji obećava i koji je na sebe skrenuo pažnju sjajnim obranama kaznenih udaraca. Već prije 18. rođendana zapamtila ga je javnost kao golmana koji je obranio penale Davoru Vugrincu, Nikoli Kaliniću, Erminu Zecu i Tomislavu Pavličiću, samim majstorima tadašnje HNL “ponude”. Ne može se reći niti da je već postao “mlada zvijezda”, jer nije ni stigao do tog statusa. Sa Stamford Bridgea su poslali ponudu od tri milijuna eura i prije no što se snašao, već je bio u drugom filmu.
- Sjećam se tog dana, kako ne! Znao sam da postoje neke ponude i upiti, ali kad me nazvao direktor Branko Laljak i rekao da me želi Chelsea i da možemo odmah sve riješiti, naravno da sam bio šokiran. Klubovi su se dogovorili, ostalo je da još dogovorim svoje uvjete i vrlo brzo postao sam igrač Chelseaja. Ali u prvom trenutku kad mi je direktor rekao, stvarno sam mislio da me netko zeza - priča nam s odmakom od 10 godina Delač, pamteći svaki detalj kao da se sve događalo jučer.
Ostao je tada do kraja sezone Delača na posudbi u Interu, otišao sljedećeg ljeta u London, a danas je Matej u danskom Horsensu. Osam godina bio je pod ugovorom s Plavima, a upisao je tek jedan nastup za Chelsea, u pripremnom susretu protiv Olimpije u Ljubljani, potpisani autor bio je jedan od dvojice hrvatskih novinara koji je svjedočio tom dvoboju.
Prošao je Delač puno posudbi, u sedam različitih država, nigdje se nije predugo zadržao, jer Chelsea mu je uvijek nalazio nove destinacije, put sigurno nije bio onakav kakvome se nadao. Međutim, kad se danas osvrće kroz tih 10 godina, nije da ima za puno toga žaliti.
- Bih li opet odabrao isti put? Ha, lako je biti general poslije bitke, govoriti sad bih ovako, ne bih onako. S jedne strane bio sam mlad, a i nisam bio jedini koga se pitalo, ipak je tu i klub odlučivao. Opet, kako ćeš odbiti Chelsea, tko može odbiti kad te zove takav klub!? Naravno, da mi je netko tada rekao da ću 10 godina kasnije biti u Danskoj, ne bih mu vjerovao, niti mi se to činilo mogućim. Ali, kad vidim što sam sve prošao u tih 10 godina, igrao u toliko različitih država, upoznao puno ljudi, velikih igrača i trenera, različite stilove nogometa, izgradio se kao čovjek i kao vratar i stekao iskustva za cijeli život i daljnju karijeru, onda ne mogu biti nezadovoljan, naprotiv. Da je mogla karijera ići u drugom smjeru, mogla je, no, ja sam ipak bio u Chelseaju osam godina, imat ću o čemu pričati svojoj djeci, ha-ha. Ne, ne mogu reći da bih izabrao drugačije.
A bi li današnjim klincima, 17-godišnjacima savjetovao da prihvate poziv Chelseaja? Naime, sad svi znamo da taj klub ima politiku kupovanja mladih igrača, koje šalje na posudbe širom Europe, a mali broj njih uspije ikad doći i na prag prve momčadi, kamoli u njoj zaigrati?
- Opet, teško mi je govoriti u tuđe ime, puno okolnosti utječe na konačnu odluku. Ako se radi o igračima iz Dinama, Hajduka, Rijeke... iz klubova u kojima imaju budućnost i solidne uvjete napretka, možda je bolje malo pričekati. Ali, ako igraš u Interu kao ja tada, ili u nekom klubu iz te kategorije, onda - zašto ne? Kažem, nije meni bilo loše, možda nisam ostvario sva očekivanja ili svoje ambicije, ali još nije kasno, meni je tek 27 godina. Uostalom, nismo svi ni rođeni i predodređeni da budemo vrhunski, da budemo svjetske klase i napravimo top karijere i branimo u najvećim klubovima. Netko mora biti i razina ispod, je li tako?
Ipak, za jednom stvari žali i još je uvijek sanja.
- Krivo mi je što nisam dobio priliku u Engleskoj. U Chelseaju ili negdje drugdje. Dok sam bio tamo, nisam mogao dobiti radnu dozvolu, igrači iz Hrvatske još su je uvijek trebali i ja nisam u Chelseaju dočekao da dobijemo status kao i ostali iz Europske unije. Tako da nisam mogao braniti niti u nekom slabijem klubu u Engleskoj, slabijoj ligi, Championshipu možda. Baš kad sam ja odlazio, hrvatski igrači dobili su slobodan prolaz. No, kažem, imam 27 godina, znate da golmani dugo traju, ambicije još uvijek imam. Još sanjam Englesku, htio bih tamo braniti, svejedno na kojoj razini. Kad sam već toliko godina bio tamo, bila bi šteta da nikad ne dobijem priliku osjetiti taj nogomet.
Sad je, dakle, u Horsensu, u Danskoj je već više od godinu dana.
- Dobro mi je u Danskoj, život je ovdje miran, sve štima, nije mi loše ni kad je nogomet u pitanju. Iako sam imao nekih nesuglasica s klubom, imali su za mene ponude, nisu me htjeli pustiti, pa sad i nisam branio... Ali, vjerujem kako je to iza nas, raščistili smo probleme, očekujem da ću opet među vratnice. Tako je to, imam višegodišnji ugovor ovdje, klub je taj koji odlučuje, takav je nogomet. Ali, nikad nije kasno za ispunjenje ambicija, vidjet ćemo što donosi budućnost.
Eto, kad je bio u Chelseaju, svake je godine mijenjao sredinu, sad kad klub želi da ostane dulje, on bi htio otići.
- Istina, možda nisam navikao biti tako dugo na istom mjestu pa je to za mene sasvim nova situacija. Treba mi neko vrijeme da se snađem.
Vratimo se još malo tom Chelseaju. Iako nikad nije nastupio u službenoj utakmici, radio je s mnogim velikim trenerima i velikim igračima.
- Mourinho, Ancelotti, Conte, Di Matteo, Villas-Boas... To su neki od trenera s kojima sam radio, od svakog nešto naučiš, već je to velik škola za čitav život. I za život nakon golmanske karijere. Jer, želim ostati u nogometu, sigurno, a s tim poznanstvima, iskustvima, državama u kojima sam bio, sigurno će biti lakše otvoriti neka nova poglavlja.
Kakvi su mu planovi nakon karijere? Trener, trener golmana, sportski direktor, menadžer?
- Uf, rano je još, planiram još braniti, ha-ha. No, kako sad razmišljam, možda ipak trener golmana. Baš zbog tog silnog iskustva, zbog svih tih ljudi s kojima sam trenirao, upoznao različite golmanske škole i stilove, osjećam da bih mogao prenijeti svoje znanje mladim vratarima. A i čitav taj životni put, sve što sam prošao. Znate, koliko god ja u Chelseaju nisam branio i nekima izgleda da sam pogriješio što sam otišao, to je veliki klub u kojem naučiš i puno stvari izvan nogometa, o svakodnevnom životu i Chelsea je meni sigurno pomagao da se izgradim i kao čovjek.
Kad bi morao izdvojiti jednog od tih trenera kao najboljeg, koga bi odabrao?
- Mourinho, ipak broj jedan. Uostalom, kod njega sam i upisao taj jedini nastup protiv Olimpije, ali on je i drugačiji u odnosu s igračima, puno je neposredniji. Njemu je uvijek bilo važno da se svi mi mladi, čak i oni za koje se, poput mene, znalo da će ići na posudbu i da neće ostati u momčadi, osjećamo kao da smo dio ekipe, obitelji, tražio je da sudjelujemo u svemu, da osjećamo da smo i mi Chelsea. Ja sam bio na šest priprema s prvom momčadi, često trenirao s njima, zbog te radne dozvole nisam mogao igrati.
Danas je trener Frank Lampard, hoće li biti kvalitetan trener kao što je bio i igrač?
- To ne mogu znati, jer, nije sve ni u imenu, talentu, predispozicijama, puno se toga mora poklopiti. Ali da ima sve temelje da to postane, nije upitno. Bio je fantastičan igrač, profesionalac. Sjećam se kad je bio u nemilosti Villas-Boasa pa je sam trenirao dolazio je svaki dan na trening, uzeo lopte nazvao trenera vratara i molio ga da pošalje nekoga od nas da mu branimo udarce. Pucao je tako 40, 45 minuta, poslije nas ljubazno pozdravio, zahvalio nam što smo našli vremena da treniramo s njim. Vjerujem da će napraviti velike rezultate s Chelseajem.
Ipak, broj jedan je - Petr Čech?
- Apsolutno. Od njega sam puno naučio, bio mi je stalno podrška, a i danas se čujemo, ostali smo dobri. Nije da razgovaramo svaki dan, ali povremeno, kad je nešto bitno, razgovaramo. Recimo, poslao mi je poruku kad sam obranio prvi penal u Danskoj. Drago mi je da se vratio u Chelsea. Istaknuo bih još i Branislava Ivanovića i Nemanju Matića koji su također bili jako važni ljudi za moju prilagodbu u Engleskoj i općenito inozemstvu.
Kakvi su danas odnosi Delača s Chelseajem, čuje li se s ljudima iz kluba, ide li u London?
- Chelsea je klub koji jako drži do bivših igrača, tako da ja i danas da mi bilo što treba mogu se obratiti ljudima u klubu. Recimo, da dođem u London i nemam gdje trenirati, sigurno bih mogao tamo trenirati, pripremati se. Da sam ozlijeđen i da mi treba pomoć, također. Čujem se s fizioterapeutima i kondicijskim trenerima koji su me vraćali u formi nakon puknuća ligamenta, tada sam šest mjeseci bio u klubu na rehabilitaciji.
Inače, do raskida ugovora, Delač je bio igrač s najduljim stažem pod ugovorom s Chelseajem, čak osam godina.
- Zanimljivo je to bilo, od svih igrača baš ja bio najdulje pod ugovorom. Ali, čuo sam da je i moj rekord skinut, sad me nadmašio Lucas Piazon, njemu već teče deveta godina...