Naposljetku je Zlatan Ibrahimović potpisao za AC Milan i otvorio novu eru doživljaja u vrhunskom nogometu. Šveđanin se vratio u klub gdje je prije osam godina osvojio naslov prvaka Italije, ali je ključno da je to učinio u 39. godini života!
Možda o aktualnom Milanu sve govori gotovo nevjerojatan podatak da se takvog igrača doživljava kao spasenje. Milan je, doduše, imao raznih velikana koji su igrali i duže. Paolo Maldini, današnji sportski direktor, ostavio se nogometa u Milanu s 41 godinom, koliko je imao i njegov suigrač Alessandro Costacurta. No Milan je imao raznih “revivala”, pa je u kriznim fazama vraćao velikane kao što su Gullit, Ševčenko ili Kaka, ili dobre igrače kao Boateng i Balotelli, ali su se ti povratci pokazali jalovim. Kao i onomad kad je trener Fabio Capello odlučio nakon godine dana u Realu vratiti se u Milanello, a prije njega je već očajno prošao i povratak Arriga Sacchija...
Pad u prosječnost
Puno je prašine oko aktualnosti velikog kluba kao što je Milan. Pogotovo nakon ružnog poraza u Bergamu, 0:5. Realno gledano tamo se dogodila očajna igra Milana nakon 4 kola s 2 pobjede (u gostima) i 2 remija, dakle nakon niza koji je ohrabrio navijače. No u nogometu je tako, kvaliteta je temelj većeg ili manjeg niza (ne)uspjeha. Čelnici sportskog sektora od ljetos su Zvonimir Boban i Paolo Maldini. Dobar dio kritičara je usmjeren prioritetno na Bobana.
Dio je uzroka tome i u njegovim britkim kritikama kada je bio komentator na Sky Sportu. Sada mu neki predbacuju da nije učinkovit kada ima priliku pokazati da zna bolje. Usput zanemaruju što je tada govorio. Radi se velikim dijelom o zamjeni teza. Između ostalog jer ono što je komentirao (nejasne promjene vlasništva, nedefinirana politika, manjak investicija i, kao posljedica, zaostajanje za elitom) danas je temelj svih muka Milana. Svaki upućeniji zna da nema tog čarobnjaka koji će u godini dana promijeniti loše učinjeno u desetljeću upravo po Ibrahimovićevu odlasku.
Podsjetimo se, 2012. je protiv svoje volje prodan zajedno s Thiagom Silvom PSG-u za 65 milijuna eura. Berlusconi je tako održavao klub na životu dok nije s vremenom uspio prodati većinski paket dionica. U međuvremenu nije investirao i Milan je pao u prosječnost, s plasmanom na 10., 8. i 7. mjesto. Bogata Berlusconijeva era zaključena je općim posrnućem te prodajom (2017) kineskom kupcu Li Yonghongau.
Umjesto s partnerima, koji su ga ostavili na cjedilu, Li je do nužnih 520 milijuna eura (uz dug, ukupna je investicija 740 milijuna) došao uz posudbu 300 milijuna eura od visokorizičnog ulagačkog američkog fonda Elliott. Milan je tada investirao nevjerojatnih 200 milijuna eura u gradnju momčadi i dovedeni su Bonucci (42), Silva (38), Conti (24), Chalhanoglu (23,3), Biglia (19,7), Mussachio (18), Rodriguez (15), Kessie (8 plus 24 otkupa!), N. Kalinić (5 plus 17,5). Svi redom pokazali su se lošom investicijom. Nakon godinu dana dogodio se novi vlasnički lom jer Li nije mogao vraćati kredit, pa je fond Elliott preuzeo klub, a Kinez je izgubio velik novac.
Elliott je imenovao nove direktore, Leonarda i Paola Maldinija, dok je za razvoj biznisa doveden Ivan Gazidis iz Arsenala. Nastavila se dvojbena sportska politika. Leonardo je doveo Brazilca Paquetu za 38,5, pa Krištofa Piateka za 38, Caldaru 35, Castilleja za 22 milijuna eura, igrače koje bi Milan, kao i gore spomenute, najradije prodao. No cijena im je drastično pala i nema interesenata. Vrhunac tih kriznih situacija dogodio se početkom sezone, u kojoj je smijenjen svježe imenovan neuspješni trener Giampaolo.
Elliott, fond biznismena Gordona Singera, pozvao je ljetos Bobana s misijom da promjeni sve navedene loše tijekove sportskog sektora.
Boban je upao u more teškoća koje je zatekao, počevši od trenera do većine nedoraslog igračkog kadra.
Problem je, međutim, što ovako strukturiranom Milanu nedostaju dvije krucijalne stvari da počne rješavati temeljne probleme: nema novca za značajnija igračka ulaganja kojim bi se što prije uhvatio korak Juventusa i Intera, a nema ni strpljenja da se tijekom dvije-tri godine gradi momčad uz mlađe igrače (tipa Atalanta).
Posljedica je nešto između. Fond Elliott nema vremena duže čekati povrat uloženog, zato je jako loš tip vlasnika za Milan. Elliott želi graditi stadion na mjestu Meazze, ne bi li oplodio ulog u klub, ali lokalne vlasti nisu za rušenje, a pogotovo ne za proširenje biznis-zone oko stadiona. To znači da će Amerikanci vjerojatno uskoro prodati Milan, odnosno čim procijene da su izvukli maksimum od mogućeg. Za sportsku politiku to je najgori razvoj događaja. Milan nema jasnu strategiju razvoja i stalno je pod teretom prošlosti velikog kluba te muke sadašnjeg prosjeka u Serie A.
Momčad košta
Ova priča samo je zvučni pokazatelj koliko je teško složiti pravu momčad, ma koliko klub bio velik. Štoviše, kad ima veliko ime, onda je proces vraćanja na stare staze puno teži.
Bez obzira na to prodaju li Amerikanci klub nekom bogatom investitoru, stvari se neće promijeniti bez jasnog plana i ideje te bez značajnijih ulaganja. Momčad se stvara s vremenom, momčad košta, i nijedan pojedinac, a da se ne zove Messi, ne može učiniti više nego homogenizirana momčad. Kad to saznanje sazre u Milanu, tek se tada mogu očekivati pomaci.